ALESSI, 1. Andrea, * Drač, † Split poslije 1503, kipar i arhitekt. Njegovo se ime javlja u oblicima: Andreas Nicolai de Durrachio, Andreas Alexius Durrachinus, dok ga sam na svojoj grobnoj ploči (u splitskoj crkvi sv. Duha) piše: Andreas Alexius Durrachinus nobilis genere civis Spalatinus ob merita factus. 1435 bio je u Zadru naučnik u radionici majstora Marka pok. Petra iz grada Troje u Apuliji. Čini se, da je oko 1440 boravio u Mlecima, a odande došao u Šibenik, gdje mu se ime prvi put spominje među pomoćnicima Jurja Dalmatinca pri radovima na katedrali. G. 1448 gradi kapelu sv. Katarine u splitskoj crkvi sv. Dominika, od koje se nije ništa sačuvalo. G. 1452—1454 zaposlen je u Anconi (Loggia dei Mercanti). Od 1454 do 1460 djeluje u Rabu, gdje gradi kapelu sv. Jeronima i sv. Nikole u crkvi sv. Ivana Evanđelista (od nje su sačuvani samo neki fragmenti). Može biti da je ovdje izveo i druga djela za rapskog biskupa Ivana Scaffu (biskupsku palaču, a u katedrali kapelu Zudenigo, oltar sv. Jeronima i sv. Anastazije, pa grobnicu biskupovu). G. 1466 dolazi u Trogir, gdje izvodi svoje najznatnije djelo, krstionicu u stolnoj crkvi (dovršenu 1467). Unapredak radi u zajednici s majstorom Nikolom Firentincem (Niccolò di Giovanni da Firenze, Cocari): 1468—1472 kapelu bl. Ivana Orsinija u trogirskoj katedrali; 1472 neke poslove na zvoniku splitske stolne crkve; 1473 crkvu S. Maria na otoku S. Nicola (talijanski Tremiti). U Splitu se njegovo ime još spominje od 1474—1503. Sva je vjerojatnost, da je u Trogiru izveo i niz drugih djela, kao biskupsku palaču Jakova Torlone, palaču Koriolana Cippica, oltare u crkvi sv. Ivana (jedan reljef otuda danas na trogirskom groblju), crkvicu sv. Sebastijana i neke portale. Venturi drži, da je A. izveo i timpanon iznad vrata mletačke crkve S. Maria della Carità (danas u sakristiji crkve S. Maria della Salute). O majstorovoj umjetničkoj djelatnosti nemamo još do danas definitivnog umjetničkog prikaza. U njegovim djelima pomiješani su oblici mletačke gotike (utjecaj majstora Jurja) i renesanse (utjecaj Nikole Firentinca).

LIT.: J. Kukuljević, Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, Zagreb 1858, njemački u J. Meyer, Allgemeines Künstler-Lexikon, I., Leipzig 1872; P. Gianuizzi, Giorgio da Sebenico architetto e scultore, Archivio storico dell’ arte, VIII., Rim 1894; A. Venturi, Storia dell’ arte italiana, VI., Milan 1908; D. Frey, S. Giovanni Battista in Arbe, Jahrbuch des Kunsthistorischen Institutes, V., Beč 1911; H. Folnesics, Studien zur Entwicklungsgeschichte der Architektur und Plastik des XV. Jahrhunderts in Dalmatien, u istom godišnjaku VIII., Beč 1914; P. Kolendić, Dokumenti o Andriji Alešiju u Trogiru, Arhiv za arbanasku starinu, jezik i etnologiju, II., Beograd 1924; Isti, Aleši i Firentinac na Tremitima, Glasnik Skopskog učenog društva, I./l., Skoplje 1925; Isti, Grob Andrije Alešija u Splitu, ib. I./2., Skoplje 1926; Lj. Karaman, Umjetnost u Dalmaciji, XV. i XVI. vijek, Zagreb 1933; I. Delalle, Trogir, Split 1936. A. Sch.

2. Galeazzo, * Perugia 1512, † Perugia 30. XII. 1572, talijanski arhitekt. Kažu, da je učio kod Michelangela u Rimu. G. 1542 zaposlen je u Perugiji pri gradnji gradskih utvrda (Cittadella Paolina) i crkvi. G. 1549 djeluje u Genovi (radovi oko proširenja grada i luke). U ulici Strada Nuova sagradio je gotovo sve palače, koje su danas znatno izmijenjene, pa ih poznamo samo iz Rubensova djela »Palazzi di Genova« (1622). U ovim svojim palačama, a podjednako u ladanjskim vilama, ustanovio je A. tip, koji je još dugo vremena ostao na snazi. Najznatnije su među njima palače Carabiaso, Lercari-Parodi, Spinola, Doria i Adorno, pa vile Cambiaso, Pallavicini delle Peschiere i Scassi. Najznatnija je njegova crkvena građevina S. Maria di Carignano. Surađivao je i kod gradnje kubeta milanske katedrale. Vrativši se u Perugiju surađuje s Dantijem pri gradnji asiske crkve S. Maria degli Angeli (po nacrtima Vignolinim). Alessijeve građevine kazuju značajke visoke renesanse, ali se na njima javljaju već i motivi ranog baroka.

LIT.: Thieme-Becker, Allgemeines Lexikon der bildenden Künstler, I., Leipzig 1907; M. Labò, Studii di architettura genovese, XXIV. (1921), XXV. (1922), XXVIII. (1925); A. Rossi, Di Galeazzo Alessi architetto perugino, Perugia 1873; G. Vasari, Vita di Galeazzo Alessi Perugino, Perugia 1873. A. Sch.

3. Rino, * Cervia u Emiliji 1855, talijanski dramatik i novinar; autor mnogih historijskih i socijalnih drama, od kojih su neke zgodne za velike pučke predstave na otvorenom, na pr. La sete di Dio (1931), Il colore dell’anima (1933), Il Conte Aquila (1933), Savonarola (1935), Caterina dei Medici (1935), L’argine (1936), La signora dei merletti (1936).

LIT.: S. D’Amico, Il teatro italiano, II. izd., Milan 1937; A. Tresić-Pavičić, Il teatro di R. A., Udine 1937. M. D-ić.