ALERGIJA (grč. allos »drugi« i ergon »djelo«; međunarodno »Allergie«), pojam potječe od pedijatra Cl. Pirqueta, koji ga je stvorio u vrijeme od 1902 do 1906, a znači onu »drugu« reaktibilnost, koju dobiva ljudski ili životinjski organizam prvobitnim preboljenjem koje bolesti ili primanjem (inkorporacijom) nekojih za organizam stranih tvari. Konkretan slučaj: Dijete, koje je već cijepljeno protiv velikih boginja, reagira kod drugog cijepljenja drukčije od djeteta, koje uopće nije cijepljeno. Ili: Dijete, koje je već dobilo konjski serum, reagira kod eventualne druge injekcije konjskog seruma drukčije od djeteta, koje uopće nikada nije primilo tog seruma. U životu se očituje ta promijenjena reaktibilnost često i u obliku korisnog procesa i stanja, te na pr. djeca, koja su već preboljela koju infekcioznu dječju bolest, za cijelog života više ne će oboljeti od te bolesti. Jedan je dio te alergije dakle i »imunost« (aktivna »anergija«). No ima i slučajeva alergičke povišene reaktibilnosti (»hiperergija«). Takva je na pr. preosjetljivost prema različitim jelima, pošto je čovjek već prije »alergiziran« protiv nekih jela (jaje, jagode, raci, meso, riba i t. d.). Alergija može dakle značiti preosjetljivost (»hiperergija = idiosinkrazija«), a i privikavanje ili imunost (»anergija«). Cijela ta nauka o alergiji nastala je najprije u pedijatriji i služi kao sustavno razjašnjenje najrazličitijih simptoma kod mnogih infekcioznih i neinfekcioznih dječjih bolesti. Najvažniju primjenu u pedijatričkoj praksi našla je nauka o alergiji pri egzaktnom dijagnosticiranju dječje tuberkulozne infekcije (poznata »Pirquetova tuberkulinska reakcija«). Napose je u teoretskom pogledu služila ta nauka kao osnova za tumačenje različitih simptoma kod vakcinacije, odnosno kod druge vakcinacije (revakcinacije) i pri tada novo otkrivenoj »serumskoj bolesti«, t. j. kod druge injekcije istoga seruma (Pirquet-Schick).

Pojave alergičke naravi mogu se zapažati ne samo u djetinjstvu nego i za cijelog života, i to već prije poroda (»antenatalno« u obliku »alergičkog sindroma novorođenčeta« po Mayerhoferu), nadalje i u različitim promjenama tijela za mnogih dječjih bolesti kod veće djece, ali i kod odraslih sve do starosti. Svaki čovjek dolazi naime za života u dodir s mnogim infekcijama, bolestima, živežnim namirnicama i drugim faktorima, koji kod nekih osjetljivih (»alergičkih«) ljudi uvjetuju specifičnu promjenu te ga »alergiziraju«. Pirquet je nazvao sav taj vremenski proces do konačnoga svog stanja »alergijom životne dobi«, što nas sjeća one latinske rečenice: »Tempora mutantur, et nos mutamur in illis!« Sam Pirquet traži za stvaranje alergije ove predvjete i postavlja ovu hipotezu: 1. Određena tvar treba da preparira (»alergizira«) organizam. Takve su tvari »alergeni« (v.), na pr. bakterije, odn. njihovi otrovi, životinjski serum, drugi animalni i vegetabilni otrovi, neke sastavine u hrani i sl. Čitava ta priprava teče latentno u toj navedenoj prvoj fazi. 2. U drugoj fazi alergičnog procesa djeluje na pr. jedna od prije navedenih supstanca tako, da drugi put prodire u organizam (druga infekcija, druga injekcija, drugi ubod insekata, drugo alimentarno otrovanje i sl.) te sada izaziva manifestnu, t. zv. »drugu« reakciju, u drukčijoj formi, i to kao »drugo« oboljenje, kao na pr. t. zv. »recidive« bolesti, ili kao preosjetljivost prema hrani (na pr. urtikarija ili probavne smetnje kod uživanja jaja, jagoda, rakova, mesa, riba i sl.). Takva individualna »otrovna« supstanca može djelovati već i u najmanjim homeopatskim količinama. 3. U trećoj fazi konačno nastaju reakcioni produkti u obliku protutvari (antitvari). To su pravi stalni nosioci alergije, koje je Pirquet nazvao »ergine«. Oni posreduju, odnosno uzrokuju na pr. kliničku manifestaciju t. zv. »alergičkih« pojava u slici drugog oboljenja, ili u obliku poznatih različitih osipa kod infekcioznih bolesti, recidiva, ponovnih febrilnih temperatura za vrijeme jednog istog oboljenja. Na osnovi mnogih kliničkih studija u okviru pedijatrije (Pirquet, Schick, Mayerhofer, v. Groër, Szontagh, Nobécourt, Péhu i dr.), u internoj medicini (Lavergne, Storm van Leeuwen, I. H. Botteri i dr.), u dermatologiji (Urbach, Kogoj i dr.) i u okviru teoretskih promatranja (Dörr i dr.) postala je nauka o alergiji idejom vodiljom za opću biologiju i gotovo za sva druga područja teoretske i praktične medicine (»Medizinische Weltanschaung« po Urbachu). Inače pojam alergije znači nešto živo, što se još neprestano razvija.

LIT.: Cl. Pirquet, Ergebnisse d. inneren Medizin u. Kinderheilk., 1. sv., 1908, pa 5. sv. 1910; Dörr, Handbuch d. pathogen. Mikroorgan, u. Kinderheilk., 36. sv., 1929; daljni razvitak i nova literatura: Nobecourt-Babonneix, Traité de médecine des enfants, sv. 2., 1934, Allergie et immunité.   E. M.

Alergične reakcije kod domaćih životinja osnivaju se na alergiji; po ovoj će organizam, ako je zaražen klicama bolesti, drukčije reagirati na antigene, koji potječu baš od klica, kojima je organizam zaražen. A. r. redovito su veoma korisno pomagalo u veterinarskoj medicini kod diagnosticiranja čitavog niza zaraznih bolesti, jer se s pomoću njih može utvrditi, da li životinje boluju od tih bolesti i onda, kad te bolesti drugim metodama nije moguće ustanoviti. Ove se reakcije vrše na različite načine, a očituju se na cijepljenoj životinji u općim i lokalnim pojavama. Alergična tuberkulinska reakcija može se izvesti kao potkožna, očna, vjeđna ili kožna. Kad se tuberkulin (v.) uštrca subkutano (pod kožu) tuberkuloznim životinjama, očituje se na njima dizanje tjelesne topline, povećan broj bìla i disanja, smanjivanje apetita, drhtanje mišića, kostrušenje dlake, znatno smanjivanje produkcije mlijeka i t. d. Tu opću reakciju prati gotovo redovito i lokalna, koja se očituje u obliku upale na mjestu, gdje je tuberkulin unesen u tijelo. Rezultat reakcije ocjenjuje se po intenzitetu općih i lokalnih pojava. Osim kod tuberkuloze upotrebljavaju se a. r. i kod ustanovljenja paratuberkuloze, sakagije, afričke sakagije, plućne zaraze goveda, spolne zaraze rasplodnih konja, trihinoze i bijele griže pilića.