AANRUD (izg. Onrud), Hans, * Gausdal 1863, norveški pripovjedač. Kao sin seljačkih roditelja i siguran poznavalac svoje uže postojbine, A. kao zastupnik finog umjerenog realizma crta u prvom redu seljački život u samotnim krajevima istočne Norveške. Istančan smisao za prirodu i primitivna bića spojio se u njega s vedrinom i dobrohotnim osmijehom. Prvi veći uspjeh pribavila mu je humoristička pripovijest: Hvordan Vorherre fik Høet til Amund Bergimellem (Kako je Gospod Bog primio sijeno A. Bergimellema, 1888), u kojoj je seljak dovezao sijeno kući u nedjelju, pa se stoga tako kajao, da je po kiši izvezao sijeno i žrtvovao ga Bogu. Slijedile su zatim pripovijesti: Fortœllinger (Pripovijetke, 1891), En Vinternat og andre Fortœllinger (Zimska noć i druge prip., 1896), Seminaristen (Učiteljski pripravnici, 1901), Farvel Fantdal (Zbogom, F., 1912). U noveli Zimska noć pokušao je prikazati bratoubijstvo u tišini seoske noćne osame, ali je ubrzo ostavio takve drastične motive i proslavio se pripovijetkama čiste pjesničke inspiracije, naročito o djeci: Storkarler (1896), Smaafœ (Mališani, 1906), Sidsel Sidsœrk (Sidsel Dugosuknjica, 1903, i hrv. prijev.) i Sølve Solfeng (1910), koje su sve protkane vlastitim uspomenama iz djetinjstva. Kao literarni i kazališni kritičar (ravnatelj kazališta u Bergenu, dramaturg Narodnog kazališta u Christianiji) napisao je i nekoliko komedija: Storken (Roda, 1895), Høit til Hest (Na konju, 1901), Hanen (Kokot, 1906), ali se opet vratio uspomenama iz zavičaja: Jo-Karen i Skarvangen, Fra Fjeldbygden i œldre dage (Jo-Karen iz Skarvangena, Iz seoskog života starih dana).

LIT.: H. Christensen, Unge Nordmænd (Novi Norvežani), Christiania 1908.