ALEMBERT, Jean Le Rond d’, * Pariz 16. XI. 1717, †  Pariz 29. X. 1783, francuski matematičar i filozof. Majka mu je bila Mme de Tencin, sestra budućeg lionskog kardinala. Da bi od sebe odbila sramotu, što je majka nezakonitog sina, izloži ga iza porođaja pred crkvom Saint-Jean-le-Rond 1717 u Parizu. Njegov otac Destouches, artil. general, brine se za dijete, koje je predano u selo dadilji. U devetoj godini mali Jean Baptiste Le Rond, kako su ga nazvali, ulazi u penzionat, gdje pokazuje bistrinu uma, a u dvanaestoj godini uči u otmjenom koležu Quatre Nations. G. 1735 đak je na Faculté des arts, gdje studira pravo, medicinu i matematiku. Sa zanimanjem prati borbe jansenista s isusovcima. Rano se istakao kao dobar poznavalac matematike i geometrije, a za studiju o uzroku vjetrova dobiva nagradu od berlinske akademije i stječe prijateljstvo Fridrika II. Član je Francuske Akademije. Do 1759 urednik je matematičkoga dijela Enciklopedije. Zadnji su mu dani teški, naročito poslije smrti prijateljice Julie de Lespinasse. Svojim filozofskim i enciklopedijskim radom D’A. je s Diderotom i Voltairom mnogo djelovao na duh 18. st. Njegov filozofsko-književni rad skupljen je u Mélanges de philosophie, d’histoire et de littérature, 1753. Spis: Essai sur la société des gens de lettres avec les grands traži nezavisnost učenjaka i književnika od mecena. Filozofsku ispovijest dao je u Eléments de philosophie (1759). O isusovcima je napisao knjigu Histoire de la destruction des Jésuites, 1765. Govori u Akademiji pokazuju njegov veliki govornički dar, a veoma su važna i zanimljiva pisma, koja je pisao Voltaireu i Fridrihu II.

D’A. je bio glavni Diderotov pomagač u ostvarenju velike Enciklopedije (Encyclopédie ou Dictionnaire raisonné des Sciences, des Arts et des Métiers). Na čelu prvoga sveska (1751) stoji D’A-ov Discours préliminaire de l’Encyclopédie, koji je zapravo znanstveno-filozofski program, kojim će odisati Enciklopedija. U njemu se isprepleće znanost s filozofijom, a ujedno je najjasniji dokumenat piščevih naziranja. Vanrednom jasnoćom i logikom raspravlja o podrijetla i razvitku znanosti i umjetnosti, iako se današnja znanost ne slaže potpuno s njegovom razdiobom. »Prvi korak, koji moramo poduzeti u ovim istraživanjima jest, da pronađemo, neka nam se dopusti ovaj izraz, rodoslovlje i rađanje naših spoznaja, uzroke, koji su ih stvarali, i značajke, koje ih međusobno razlikuju: jednom riječju, da se dovinemo do postanka i rađanja naših ideja.« Ideje dijeli na neposredne i refleksivne. Direktne ideje su one, koje primamo neposredno, bez sudjelovanja naše volje, koje, da se tako izrazimo, nalaze sva vrata duše otvorena, pa ulaze u nju bez otpora i bez muke. Ove ideje dobivamo preko osjetila. Ovo je Lockeova senzitivistička teorija spoznaje. Prema Lockeu drugi su izvor ideja refleksije. To prihvaća i D’A.: »Refleksivne ideje su one, koje prisvaja duh oblikujući direktne ideje, ujedinjujući ih i kombinirajući«. Temelj i ovih spoznaja jesu osjetila. D’A. ne priznaje urođenih ideja, koje bi čovjek imao u sebi bez svoga sudjelovanja. Od refleksivnih ideja dolazimo do pojmova dobra i zla, kreposti i mane, do principa zakona i njegove nužde. Prva ideja, do koje smo došli, jest svijest o samom sebi. Iz svakidašnjih potreba nastale su druge znanosti: agrikultura, medicina i t. d. One su bile u isto vrijeme i naše primitivne spoznaje i izvor drugima. To su korisne znanosti, koje čovjek nužno stvara zbog sačuvanja vrste i obrane života. Tu se vidi utilitaristička filozofija Hobbesa i Lukrecijev naturalizam. Medicina i agrikultura spadaju u fiziku ili nauku o prirodi. Jednako i Diderot svodi filozofiju na višu fiziku. Još je prije Hobbes sveo filozofiju na spoznaju fenomena i njihovih zakona u prirodi. Raspravljajući o tjelesima, o prostoru i obujmu, koji zapremaju tjelesa, govori o geometriji. Iz geometrije izlazi matematika, algebra i mehanika. S pomoću matematike i geometrije možemo steći o tjelesima najbogatije i najdublje spoznaje. Rezultat je ovih znanosti fiziko-matematika s astronomijom na čelu. Redom raspravlja pitanja o postanku govora, o običajima, umjetnostima, o filozofskim pojmovima i moćima duše. Drugo mjesto daje razumu (kod Bacona je razum na trećem mjestu). Historiju stvara moć pamćenja, filozofiju razum, umjetnosti moć imaginacije. Pri kraju hvali Lockea, Bacona, Newtona i Buffona i osvrće se na povijest znanstvenog napretka od renesanse. O religiji misli D’A. kao o nuždi, koja nadomješta nemoć razuma. Zato je potrebna praktična religija, koja će nam pomoći, da nam usavrši život, a ne da nas prosvijetli.

Već prvi svezak Enciklopedije digao je mnogo bure i otpor isusovaca, koji su spremali svoju enciklopediju. U predgovoru (Avertissement des Éditeurs, 1753) trećega sveska D’A. se osvrće na napadaje sa svih strana. Proti D’A. digla se vika zbog njegova članka Genève (VII. sv., 1757), u kojemu je nazvao ženevske pastore socinijanima. I J. J. Rousseau mu odgovara na članak knjižicom Lettre sur les spectacles. Diderot je morao voditi velike borbe za enciklopediju. D’A. se odriče suradnje, kad je kralj zabranio izlaženje daljnih svezaka 1759. I Voltaire je nagovarao filozofa, da se ostavi opasna posla. Uporni i energični Diderot priveo je monumetalno djelo kraju bez pripomoći D’A-a.

LIT.: Joseph Bertrand, D’A., Pariz 1889; D’A., Discours Préliminaire de l’Encyclopédie, par Louis Ducros, 1893; Encyclopédie ou Dictionnaire raisonné, t. I., III.—VII. D. Št.

Glavno je djelo D’Alemberta kao matematičara određenje diferencijalne jednadžbe problema žice u titranju (1747) i integracija te jednadžbe. Općeno rješenje te parcijalne diferencijalne jednadžbe sadržava dvije slobodne funkcije, zbog kojih je nastala diskusija između D’A. i Eulera; ona je opet pripravila tlo za Fourierova istraživanja i njegovo otkriće razvoja neke funkcije u trigonometrijski red (t. zv. Fourierov red). R. C.

D’Alembertovo načelo rješava zadaće o gibanju, koje je vezano na uvjete. Tim se načelom zadaci o gibanju svode na zadaće o mirovanju, i to dodavanjem pomišljenih sila (»sile tromosti«) protivno jednakih onim komponentama, koje izvode gibanje. Spomenutim dodavanjem preostaju nam samo one komponente danih sila, koje zovemo izgubljenim komponentama, jer zbog uvjeta (ograničenja), na koje je gibanje vezano, ne mogu izvesti gibanje. Na pr. sila, koja djeluje na materijalnu točku M na kosini (v. sl.), jest njezina težina p i ima vertikalan smjer prema dolje. Gibanje pak niz kosinu izvodi samo njezina komponenta f usporedna s dužinom kosine, i kada bismo dodali silu f₁, koja je protivna i jednaka sili f, bila bi ravnoteža. Sile f₁ i p zajedno daju izgubljenu komponentu q, okomitu na kosini. Lagrange je analitičko-geometrijski izrazio D’A. načelo dovodeći ga u vezu s načelom virtualnih radnja (→ Dinamika). V. V.