ALEMANSKO-ŠVAPSKA NARJEČJA njem. jezika, koja se već u rimsko doba spominju kod klasičkih pisaca, nazivaju se po alemanskom i švapskom plemenu. Riječ Aleman izvode od njem. alle »svi« i stare množine mannen »ljudi«, što znači »svi ljudi«, a riječ Švabi njem. Schwaben, kod latinskih pisaca Suebi, u prasvezi je s njemačkom riječi sein, lat. suus, hrv. svoj i njem. Sippe »svojta«, označuje dakle »svoji«, t. j. osobitost toga plemena. Po Alemanima, kao sebi najbližem njemačkom plemenu (u Elzasu i na gornjoj Rajni), nazvali su Francuzi sve Nijemce »Les »Allemands«. Njemačka su narječja mnogo starija negoli književni jezik, koji se istom od 16. do 18. st., t. j. od Luthera do klasika, u književnosti ustalio. Zapadnogermanski prajezik mora da se već davno prije kršćanske ere raspadao po plemenima u više dijalekata. Moderno jezikoslovlje razlikuje donjonjemačko na sjeveru, srednjonjemačko u sredini Njemačke i gornjonjemačko jezično područje u južnoj Njemačkoj. Potonje se raspada na gornjofranačke dijalekte, koji se govore duž Majne od izvora do njezina ušća u Rajnu (u sjevernoj Bavarskoj, sjevernom Württembergu i sjevernoj Badenskoj), na bavarskoaustrijske dijalekte, koji se govore u Bavarskoj do rijeke Lecha i u Austriji sve do Vorarlberga, i na alemansko-švapske dijalekte, koji se govore u zapadnoj Bavarskoj od Lecha prema Württembergu, u samom Württembergu, Badenskoj, Elzasu, u Vorarlbergu i u Švicarskoj. Na alemansko-švapskom jezičnom području razlikuje se visokoalemansko narječje, koje se govori u Švicarskoj, Vorarlbergu, na južnim obroncima Schwarzwalda, t. j. u južnoj Badenskoj, donjoalemansko, koje se govori u Elzasu, izuzevši njegov sjeverni dio, pa u srednjoj Badenskoj južno od Rastatta, i švapsko narječje, koje se govori u Württembergu počevši od istočnih obronaka Schwarzwalda. Osobito je žilavo švapsko narječje, koje se sve više širi na sjever Württemberga, a govori se već od 18. st. i u njemačkim naseljima u Vojvodini, t. j. u Bačkoj, Banatu i Baranji, napokon i u Slavoniji. Ti doseljenici potječu velikim dijelom iz Schwarzwalda, a naselila ih je bečka carska komora poslije izgona Turaka (u drugoj polovici 18. st.). Alemanska narječja sačuvala su do danas staronjemačke monoftonge ī, na pr. rīch »bogat« mjesto književno-njemačkog reich; ū, na pr. hūt »koža« mjesto književno-njem. Haut; ü, na pr. lüte »ljudi« mjesto književno-njem. Leute; poznaju guturalno h (ch) mjesto književno-njem. k, koje se govori i u ostalim područjima, na pr. chind »dijete« mjesto književno-njem. Kind, cho »doći« mjesto književno-njem. kommen, chli »malen« mjesto književno-njem. klein. Oznake od milja tvore se na tom području na i na pr. ätti »tatica«; büebli »dječačić« mjesto književno-njem. Bübchen, Rüedi, Rudi od imena Rudolf. Ta narječja ne poznaju razlike između nominativa i akuzativa, na pr. ich hab der vatter net gsehe mjesto književno-njem. ich habe den Vater nicht gesehen »nisam oca vidio«. Švapski dijalekti odbacuju nastavak e, što se nalazi i na bavarskom području, na pr. die köpf »glave« mjesto književno-njem. die Köpfe; mjesto književno-njem. ei govori se oi. Na tom se jezičnom području još govore prastari nazalirani vokali, kakvih je bilo u staro-germanskom, staroslavenskom, a i danas ih poznaje francuski jezik: švap. množ. die gēs (gens) »guske« mjesto književno-njem. Gänse. Osobito su napadni infinitivi gau (iz staronjem. gān) »ići« mjesto književno-njem. gehen, stehen, lau (staronjem. lān) »ostaviti« mjesto književno-njem. lassen. Sadanje se vrijeme spreže ovako: mir nemet, ir nemet, si nemet »uzimamo, uzimate, uzimaju« mjesto književno-njem. wir nehmen, ihr nehmet, sie nehmen. U alemanskim i švapskim krajevima izgovara se st u svim položajima kao št, na pr. kunšt »umjetnost« mjesto književno-njem. Kunst. Rječnik pokazuje također stanovitih osobina, na pr. schmecken »mirisati« mjesto književno-njem. riechen. → Bavarsko-austrijska narječja.

LIT.: H. Fischer, Geographie der schwäbischen Mundart (s atlasom), 1895; H. Fischer, Schwäb. Wörterbuch, 1901—1929.