DIJAKRITIČKI ZNAKOVI (prema grč. διαϰριτιϰόι »čime se što razlikuje«) zovu se dodatci različnog oblika (tipa), stavljeni iznad, ispod ili unutar latinskih slova (pismena), a pišu se, kad treba 1. označiti glasove nepoznate latinskom jeziku, a takvih ima u svakom nelatinskom jeziku ili narječju, 2. kvalitetu ili kvantitetu samoglasnika i 3. naglasak u riječima ili rečenicama. Oni su nastali u novije doba, kad se latinsko pismo prilagođivalo jezicima i narječjima različnih lingvističkih porodica. Tim znakovima približila se latinica još više idealu glasovnog pisma (Lautschrift). Izmislili su ih najprije prigodom različnih pravopisnih (ortografskih) reforma (→ pravopis) kod svih modernih naroda, koji prigrliše latinicu kao svoje pismo. Njima se služi u obilnoj mjeri i moderna lingvistika, kadgod su joj potrebni posebni znakovi za bilježenje izgovornih nijansa u fonetici. Starogrčko pismo, ćirilica i gotica služe se njima daleko rjeđe nego latinica. Dijakritičke točke iznad i ispod slova upotrebljava u velikoj mjeri semitsko (židovsko i arapsko) pismo.

Evo glavnih tipova dijakritičkih znakova u pravopisima evropskih jezika, koji se služe latinicom:

A) Najviše se pišu iznad latinskih pismena:

1. Uglasta kvačica otvorena prema gore na c z s označuje palatalne spirante č ž š u češkoj, slovenskoj i hrvatskoj latinici i u znanstvenim transkripcijama. U češkoj pišu se još ř i ě. Grafija ř čita se od prilike kao rž (Jiři), a grafija ě kao je (obět).

2. Ista kvačica okrenuta prema dolje piše se u rumunjskom iznad a i (â î) za oznaku samoglasnika, sličnog ruskom jery ы (român = romîn), dok u portugalskom stoji na zatvorenim samoglasnicima u dočetku (avô), a u albanskom na nosnim (kângë). U francuskom pravopisu može stajati ovaj znak (zvan accent circonflexe) na svakom samoglasniku, iza kojega je ispalo s, a može značiti i stezanje dvaju samoglasnika i duljinu (côte, âge). U esperantskoj abecedi ĉ ĝ ĵ ŝ znače č đ ž š.

3. Uzlazna crtica od lijeva na desno gore ´, zvana akut (od lat. acutus »oštar«), koja se piše i kao zarez, iznad c izražava u poljskoj i hrvatskoj latinici palatalni suglasnik ć. U poljskoj se piše analogno i palatalni spirant ś (żyzność). Slično se označuje palatalni izgovor i u češkim grafijama t đ (Bata, zeđ), dok akut na samoglasnicima označuje u češkom pravopisu samo duljinu (badání). U francuskom i madžarskom akut (accent aigu) iznad e izrazuje zatvoren izgovor (franc. été, madž. élet). Inače akut služi kod nas u znanstvenim djelima za oznaku dugog uzlaznog naglaska (rúka). U španjolskom i portugalskom pravopisu akut naznačuje mjesto naglaska i stoji samo na posljednjem i trećem slogu (španj. nación, huérfano, port. forál, orgánico). U portugalskom znači i otvoreni izgovor samoglasnika e o u dočetku. Hrvatska Akademija uvela je akut i za oznaku palatala dž i nj, koji se pišu u nekim njenim izdanjima ǵ i ń, ali ove grafije nisu prodrle u naš pravopis. Još postoji akut u poljskom i madžarskom. Poljsko ó izgovara se kao u (Kraków). U madžarskom na á é ó izražava duljinu i zatvoren izgovor ovih samoglasnika (álam, élet, szabó).

4. S lijeva odozgo prema dolje koso položena crtica ` koja se zove i gravis (lat. »težak«), označuje u francuskom otvoreni izgovor samoglasnika e (après) ili služi za razlikovanje nekih homonima (là), dok kod nas u znanstvenim djelima izrazuje kratki uzlazni naglasak (žèna), a u talijanskom mjesto naglaska u t. zv. parole tronche (città).

5. Udvostručen akut " upotrebljava se u njemačkoj latinici, kad se pišu samoglasnici ä ö ü, koji nastadoše zbog prijeglasa (Umlaut). I madžarski pravopis pozna ovaj znak, kad se pišu posljednja dva vokala.

6. Udvostručen gravis ‶ upotrebljava se kod nas u znanstvenim djelima za oznaku kratkoga silaznoga naglaska (mȕka).

7. Točka na i j poznata je u svakom modernom pismu; samo u turskoj latinici ispuštanje točke na i označuje posebni turski samoglasnik, koji se izgovara od prilike kao bugarsko ъ (Ragp). Točka iznad z u poljskom označuje ž (żywy).

8. Vodoravna dvotočka (tréma) iznad e označuje u albanskom pravopisu muklo ë (anë), a u francuskom, gdje može doći na svaki samoglasnik, znači, da se u grafičnom dvoglasniku čita svaki samoglasnik posebice (Moïse), dok u njemačkom, švedskom i finskom na a o u označuje posebne samoglasnike ä ö ü (v. gore točku 5.). Zaokruženi samoglasnici ö ü pišu se ovako i u madžarskom pravopisu (török, ügyek).

9. Mala crtica — vodoravno položena služi u znanstvenim djelima obično za oznaku dugih samoglasnika. U praktičnim pravopisima ta crtica, položena među slovima, upotrebljava, se samo za oznaku složenica, kod kojih se osjećaju sastavni elementi (franc. hôtel-Dieu, hrv. rusko-turski).

10. Okrugla kvačica izvrnuta prema dolje označuje kod nas u znanstvenim djelima dugi silazni naglasak (mêso) i duljinu (junâk).

11. Ista kvačica izbočena prema dolje označuje u znanstvenim djelima kratke samoglasnike; piše se u rumunjskoj latinici iznad a za oznaku samoglasnika sličnog bugarskom ъ (ṭară). Sa ă transkribira se latinicom u znanstvenim djelima i bugarsko ъ.

12. Cirkumfleks ~ upotrebljava se u portugalskoj latinici za naznaku nosnih samoglasnika (orfão), a u španjolskoj samo u palatalnom nazalu ñ (año).

13. Kružnica iznad u (t. zv. kroužkované ů) upotrebljava se u češkom pravopisu za dugo u (původ), a u švedskom iznad a za labijalno a (år).

B) Ispod latinskih pismena pišu se ovi dijakritički znakovi:

1. T. zv. cédille (španjolski deminutiv od grčkoga naziva zeta za z) piše se ispod c u francuskom i portugalskom pravopisu za suglasnik s (franc. forçat, port. observação), dok se u turskom i albanskom ç čita č (tur. alçak, alb. Çamëri). Cédille u rumunjskom ispod t i s znače c i š (ţară, şase). Hrvatska akademija uvela je cédille i ispod l za palatalno lj (ļudi), ali ova grafija nije prodrla u naše praktično pismo.

2. Okomita okrugla kvačica s otvorom na desno ispod samoglasnika e o označuje u znanstvenoj literaturi otvorene romanske samoglasnike ę ǫ (tal. cielo, nuovo), ali se piše samo u svakidašnjem poljskom pravopisu ispod a e za oznaku nosnih samoglasnika (pawąz, powęz).

3. Točka ispod e o označuje u znanstvenoj literaturi zatvorene samoglasnike ẹ ọ (tal. sera, rosso).

C) Unutar samih pismena upotrebljava se samo precrtavanje kao dijakritički znak, i to:

1. Samoglasnik o precrtava se kosom crticom s lijeva odozdo na desno gore ø u danskoj latinici, da se označi zatvoreno zaokruženo je (København).

2. Vodoravna crtica preko gornjeg kraka d u hrvatskoj latinici označuje palatalno đ. Inače taj isti znak služi u znanstvenoj literaturi za izražavanje spiranata, nastalih od zvučnih zatvorenih suglasnika (okluziva).

3. Cirkumfleks kroz l upotrebljava se u poljskom pravopisu i u znanstvenoj literaturi za t. zv. debelo ł (Paweł). Kako se iz ovoga nepotpunog prikaza vidi, dijakritički znakovi u latinskom pismu modernih naroda nemaju jedinstvene vrijednosti. Znakovi, što ih upotrebljavaju moderni lingvisti pri fonetskom bilježenju stranih glasova i pri transkripciji tekstova, pisanih prema historijskom uobičajenom pravopisu (n. pr. francuskom, engleskom, portugalskom i t. d.) za svrhe podučavanja u tim jezicima, još su kompliciraniji od ovih uobičajenih u pravopisima modernih naroda, ali se uglavnom osnivaju na istim načečelima kao i ovi. Ni u znanstvenim dijakritičkim znakovima nije postignuto nikakovo jedinstvo, premda se za tim išlo na različnim međunarodnim lingvističkim kongresima.P. S.