ALEKSIĆ, 1. Anđelko, vojvoda prve organizirane srpske komitske čete. Došao je kao dečko u Beograd na pečalbu. G. 1897 stupio u bugarski komitet i aktivno sudjelovao u ilindanskom ustanku 1903. Pošto se ustanak završio s potpunim neuspjehom, A. se vraća u Beograd i stupa u akciju za obrazovanje četničkog pokreta u Srbiji. Mjeseca svibnja 1904 prešao je A. s prvom četom iz Srbije u Makedoniju, i u borbi na Četircima izginuli su svi. M. P.

2. Bogoljub, * Petrovo Selo (Banat) 26. XI. 1873, pravnik i diplomirani arhivar. Svršio je pravo i odao se proučavanju historije, arheologije i etnografije naročito svoga zavičaja. Svoje je rasprave štampao po raznim stručnim časopisima. Najpoznatija mu je: Istorija torontalske županije od 1779 do 1867. M. P.

3. Dimitrije, * Aleksinac 1856, † Leskovac (Srbija) 19. XII. 1889, prota i crkveni pisac. Svršio je bogosloviju u Beogradu i postao svećenik 1880. Pjevao je pjesme. Izdavao je i uređivao Crkveni Glasnik, u kome je i sam mnogo surađivao. R. G.

4. Dušan, * Arad 2. V. 1844, † Deska (Banat) 14. VI. 1900, slikar. Učio je slikarstvo kod svog oca i u bečkoj akademiji. Radio je ponajviše na crkvenom slikarstvu. Tako je slikao crkve u Banatu, od kojih su sada neke u Jugoslaviji (Srpski Padej, Deska, Brestovac, Nemet i Đala), a mnoge u Rumunjskoj. Obnovio je ili slikao crkve u Boljevcima, Beški, Klenku, Divošu, Budanovcima i Bačkom Krsturu, koje su sada u Jugoslaviji, i još druge, koje su došle pod Rumunjsku i Madžarsku. Aleksić je počeo slikati vrlo mlad, ali se poslije razočarao, pa je svojoj djeci zabranio to zanimanje. To nije koristilo, pa su i sinovi nastavili rad kistom. Osobito je sin Stevan postao vrijedan slikar, a bavio se slikarstvom i sin Ivan, prota u Modošu.

LIT.: Berkeszi, Temišvarski slikari, 1910; Šematizam karlovačke mitropolije, 1911; Letopis Matice Srpske 315, sv. 13. D. S. M.

5. Ivan, * 1868, † 1937, slikar i pravoslavni paroh iz Jaše Tomića. Gimnaziju je svršio u Aradu, a bogosloviju u Sr. Karlovcima. Učio je slikarstvo kod oca Dušana i brata Stevana. Slikao je ikone i portrete. Značajniji je po studijama i bilješkama o starim srpskim slikarima, kojima su se koristili mnogi naučni radnici. Štampane su u kalendaru Kikinđanin, 1896. U Letopisu Matice srpske, 315, sv. 13 štampao je biografiju brata Stevana. O crkvi u Modošu objavio je raspravu u Srpskom Sionu 1906, br. 20. Njegovim bilješkama poslužio se i Berkeszi za biografije temišvarskih slikara.

LIT.: Kikinđanin, kalendar 1896; Letopis Mat. Srp. 315, 13. Z. S. M.

6. Mirko, opjevan u narodnim pjesmama i u Mažuranićevu spjevu Smrt Smail-age Čengića kao junak, koji je u zoru 5. X. 1840 odsjekao glavu Smail-agi, pošto je ovaj, pogođen zrnom iz puške, pao s konja. A. je tada bio obično čobanče, koje se prije ničim nije istaklo. Sahranjen je u manastiru Podmalinska, a nadgrobni spomenik podigao mu je 1894 crnogorski knez Nikola I. i dao mu na nj urezati stihove jedne svoje pjesme, kojom Aleksića veliča kao braniča raje i strašilo bijesnih zulumćara.

LIT.: L. Popović, Pogibija Smail-age Čengića, Cetinje 1912. S. M. Š.

7. Nikola, * St. Bečej (Bačka) 1811 ili 1812, † Arad 1873, »moler Nika«, slikar. Učio je kod tada poznatog slikara Arse Teodorovića do 1831. Poslije je u Beču studirao na slikarskoj akademiji dvije i u Italiji tri godine. Odlično je crtao. Djelatnost mu je bila golema. Naslikao je više stotina portreta u Srbiji, Vojvodini, Madžarskoj i Rumunjskoj. U muzeju kneza Pavla nalazi se veći broj njegovih portreta. Naročito padaju u oči oni starijih osoba, ljudi i žena, izvanredno fino modelirani i obojeni. A. je izradio i velik broj ikonostasa i vrlo velikih kompozicija na zidovima i svodovima mnogih crkvi. Važniji su mu ikonostasi u Molu, Dragutinovu, Kumanu, Oroslamošu, Melencima, Aradu (u srp. i rum. crkvi), Elemiru, Srp. Sv. Petru, Gospođincima, Srp. Sv. Martinu i neki u Rumunjskoj. Njegovi đaci i poslije čuveni slikari bili su Novak Radonić, Ljubomir Aleksandrović i Aksentije Marodić. Slikarsku radionicu imao je u V. Kikindi, Temišvaru i Aradu. U Segedinu ga je bila udarila kap, ali se oporavio i opet nastavio s radom. Zbog mnogog rada i rada s pomoćnicima ima nejednakosti u slikama i djela slabije vrijednosti, ali neosporno pripada grupi odličnih srpskih portretista ovoga doba.

LIT.: L. Nikolić, Srpski slikari, 1895; Kikinđanin, kalendar, 1896; Znameniti Srbi 19. st., 1900; Berkeszi, O vojvođanskim slikarima, 1909; Petrović-Kašanin, Umetnost u Vojvodini, 1927; Simić-Milovanović, Vreme, 24. VI., 29. VII. 1935. Z. S. M.

8. Stevan, * Arad 23. XII. 1876, † Jaša Tomić 20. X. 1923, slikar, sin slikara Dušana A. Bio je slab đak, ali je zato stalno crtao. Po završetku građanske škole počeo je pomagati ocu. Od 1895 do 1900 bio je u Münchenu kao stipendista Matice Srpske, ali je poslije očeve smrti morao napustiti München i vratio se u rodno mjesto. Prvo je svršio ikone na ikonostasu u Desci (Banat), koje je njegov otac ostavio nedovršene. U Segedinu je kao vojnik izradio čitavu galeriju portreta za oficirski dom. Kao nagradu za ovaj rad dobio je kapralski čin i morao je vrlo često ići na vojnu vježbu, zapravo zato, da slika za oficire. Poslije je otvorio slikarsku školu u Aradu i obnovio svodove tamošnje crkve. Radio je u crkvi u Čakovu, Modošu, Temišvaru, u kapeli R. Paunovića u Vukovaru. Slikao je svodove i hor u sabornoj crkvi u N. Sadu, svodove rimokatoličke crkve u Žigmond-falvi, ikonostas u Bešenovu, oltar u Bavaništu i svodove, kube i zidove svetopreobraženske crkve u Pančevu. A. je slikao i Raspeće na fasadi karlovačke saborne crkve (kasnije premazano), ikonostas i svodove u Kanaku, svodove crkve u Jarkovcu i Kumanima i ikonostas i svodove crkve u Lugovetu. Obnovio je i rad svoga djeda na ikonostasu u Srp. Sv. Martinu i crkvi u V. Bečkereku. U to je vrijeme izradio i velik broj portreta. Njegovih slika ima na stotine. Ima kompozicija i mitološkog i humorističkog sadržaja, kao što su Veseli Banaćani i Punica, pa raznih portreta i autoportreta s izrazima bola, napitosti i ushićenja uz muziku. Čuvene su mu velike slike Raspeće (u prirodnoj veličini) u Matici Srpskoj, Sv. Đorđe, Veliki Kosač, Bogorodica, Golgota i dr. Muzej Kneza Pavla ima veći broj njegovih slika. Njegove su radove tražili naročito u Rumunjskoj i Madžarskoj, a traže ih i danas i skupo plaćaju. A. je slikao mnogo, brzo, bio blage i vesele naravi i uvijek oko sebe imao učenika, koje je i besplatno podučavao. Njegovi đaci bili su Vaša Pomorišac, Slavko Grgić, Janković iz Modoša, Madžar Kapuszi iz Krstura i dr. Sudjelovao je na izložbi u Budimpešti 1902 i Somboru 1913. Kritika ga je uvijek hvalila i stavljala među prve umjetnike svoga vremena.

LIT.: V. Petrović-M. Kašanin, Umetnost u Vojvodini, 1927; I. Aleksić, Stevan Aleksić, slikar, Letopis Mat. Srp., knj. 315. Z. S. M.

9. Zarije, slikar. Kaluđer u manastiru Hopovu. Radio ikone. Spominje se oko 1764. Studirao ikonografiju 4 godine u Moskvi i Kijevu. Z. S. M.