ALEKSEJEV, 1. Eugenije Ivanovič, * 1843, † iza 1912, ruski carski admiral, navodno nezakoniti sin cara Aleksandra II. G. 1892 imenovan je kontra-admiralom. Za vrijeme kinesko-japanskog rata (1894—95) povjereno mu je bilo vodstvo ruske eskadre u Tihome oceanu. Dvije godine kasnije bio je unaprijeđen za viceadmirala i preuzeo zapovjedništvo ruske crnomorske flote. S ovog položaja vratio se opet na Daleki Istok, da u ime Rusije zaposjedne Port Artur i Talienvan (1897—1898). Tu je postao i guverner Kvantunga. Za vrijeme poznatog bokserskog ustanka 1900 vodio je operacije iskrcanih trupa u Šan-Tungu. G. 1903 postiže admiralski čin i postade carski namjesnik u ruskome dijelu Istočne Azije. U tom svojstvu vodio je i početne operacije u rusko-japanskom ratu. Zbog poznatih neuspjeha, naročito u početku toga rata, smijenjen je, a kasnije i otpušten, čim je preuzeo zapovjedništvo na Dalekom Istoku general Kuropatkin, odnosno admiral Makarov. Ar. P.

2. Fjodor Jakovljevič, * Petrograd 1753, † Petrograd 23. XI. 1824, ruski slikar. Učio je do 1773 u petrogradskoj akademiji, a poslije u Mlecima dekorativno i perspektivno slikarstvo kod Morettija i Gasparija. 1779—1785 slikao je u Petrogradu kazališne dekoracije. Poslije slika isključivo vedute i pejzaže po uzoru Bernarda Belotta i Huberta Roberta. Pejzaži mu se nalaze u Ruskom muzeju, Zimskoj palači, Galeriji Jusupov u Lenjingradu, Velikoj palači u Carskom selu i dr.

LIT.: Starye Gody, 1907; Thieme-Becker, Allgemeines Lexikon der bildenden Künstler, I., Leipzig 1907. A. Sch.

3. Gljeb, V., * 1892, ruski novelist i pripovjedač, »suputnik revolucije«. Prip.: Dunjkino sčastie (Dunjičina sreća), Šuba (Bunda), Teni stojščega vperedi (Sjene budućnosti) i dr. J. B.

4. Mihajlo Vasiljevič, * 3. XI. 1857, † Jekaterinodar 9. X. 1918, ruski general. Bio je u ratu protiv Japana (1904—1905) generalmajor. U svjetskom ratu preuzeo je u travnju 1915 vodstvo sjevero-zapadne armije, a od rujna 1915 do studenoga 1916 bio je šef generalštaba kod samog ruskog cara. Kao zapovjednik sjevero-zapadne ruske fronte došao je sa svojom vojskom, nakon prodora kod Gorlica i napredovanja Njemačke i Austro-Ugarske do Brest Litovska u gotovo bezizlazan položaj. Kao izvanredni vojskovođa znao je ipak svoju veliku vojsku, koja se sastojala od nekoliko jakih armija, sačuvati od velikih i teških katastrofa, kakve je doživjela ruska jugozapadna fronta pod generalom Ivanovom. Poslije revolucije u ožujku 1917 imenovan je glavnim zapovjednikom cjelokupne ruske vojske. Već u srpnju 1917 prisilili su ga radnički i vojnički sovjeti na odstup. U g. 1918 borio se u području Volge protiv boljševičke vlasti. Neprijatelji u svjetskom ratu cijenili su ga radi njegove inteligencije i snažne volje. Sl. P-ć.