ALEKSEJ, 1. sv., † 1378, metropolit kijevski i cijele Rusije. Sjedište mu je bilo u Vladimiru na Klasmi. U njegovo doba bili su od carigradskog patrijarhe postavljeni i posebni metropoliti za Litvu (Kiprijan, Srbin) i za Galiciju u Haliču (Antonije 1371). Aleksej je imao samo naslov metropolita cijele Rusije, ali nije imao i vlast. Stvarno je rezidirao u Moskvi. Za njega se počeo graditi Kremlj. Mnogo se bavio državnim poslovima. Velik je bio njegov ugled kod Tatara. Ruska ga crkva slavi kao čudotvorca. Preveo je Novi zavjet i osnovao brojne manastire. J. K-j.

2. A. Mihajlovič, * Moskva 19. III. 1629, † Moskva 28. I. 1676, ruski car samodržac, drugi iz dinastije Romanova, sin i nasljednik Mihajla Fjodoroviča, otac Petra Velikog. G. 1645 naslijedio je na prijestolju svoga oca, no pod skrbništvom svog odgojitelja boljara Morozova. Glavnu je brigu posvetio stvaranju jake vojske, kod čega su mu pomogli uglavnom stranci iz »Njemačkog predgrađa«; vojska je bila temeljem njegove moći i dobro mu poslužila u vrijeme nemira na početku i pri koncu njegove vladavine. Kad su pravoslavni stanovnici Male Rusije, naročito Kozaci pod vodstvom hetmana Bogdana Hmeljnickog, zatražili zaštitu carevu protiv Poljaka, te se otvoreno podložili Rusiji 1654, zapleo se car u dugi rat s Poljacima, likvidiran konačno mirom u Andrusovu (1667), kojim je Rusija došla u posjed jednog dijela Ukrajine, a Dnjepar postao granicom prema Poljskoj. U ratu sa Švedskom (1655—1658) osvojio je A. jedan dio Livonske i Ingermanlandije, no kardiskim (Kardys) mirom (21. VI. 1661) morao je vratiti sve osvojene krajeve. Međutim osvoji Sibiriju i uguši ustanak donskih kozaka (1672). Posljednje godine svoje vladavine posvetio je unutrašnjem uređenju zemlje, a usto sklopio vrlo povoljne trgovačke i političke ugovore s Kinom, Perzijom i evropskim državama, naročito s Holandijom; holand. trgovci prvi su došli u dodir s Rusijom i sačinjavali većinu stanovnika »Njemačkog predgrađa«. Rezultat je njegova rada na unutrašnjem uređenju Rusije Uloženie, ruski zakonik, objelodanjen prvi put 1649. Iz njegova braka s Natalijom Nariškin rodio se kasniji car Petar Veliki. J. G-c.

3. A. Nikolajevič, * 12. VIII. 1904, † (ubijen) Jekaterinoslav 16. VII. 1918, prijestolonasljednik, sin cara Nikole II. S. A.

4. A. Petrovič, * 28. II. 1690, † 7. VII. 1718, najstariji sin Petra Velikoga i Eudoksije Lapuhin. Ubrzo je došao pod utjecaj staroruske stranke, koja je bila protiv Petrovih reformi. Otac mu je dao za odgojitelja stranoga učitelja, ali radi Nordijskog rata nije mogao dalje paziti na njegov odgoj. Kada je car doznao, da je A. opet pošao starim putem, stavio ga je pred alternativu: ili će se promijeniti, ili odreći prijestolja i poći u manastir. A. se odluči za posljednje. 1717 pod izlikom, da će na put s ocem, koji je pošao u Evropu, pobjegne najprije u Beč, a onda u Napulj. Nagovoren od Rumjancova i Tolstoga vrati se kući, gdje ga je čekao sud, zatvor i smrt radi veleizdaje. Sav ovaj proces dao je Petar objelodaniti, da se vidi carevićeva krivnja. Umro je u tamnici po jednoj verziji radi mučenja, po drugoj otrovan ili ubijen. Žena mu je bila princesa Šarlota Kristina Sofija od Braunschweig-Wolfenbüttela; ostavio je kćerku i sina, kasnijega cara Petra II.

LIT.: A. Brückner, Der Zarewitsch Alexei, Heidelberg 1880; Hermann Peter der Grosse und der Zarewitsch, 1880; P. Miljukov-Cl. Seignobos-L. Eisenman, Istorija Rusije, Beograd 1939; A. Rambaud, Povijest Rusije (prev. J. Adamović), Zagreb 1890. S. A.