ABESINIJA (Habeš), ili Etiopija u s. i. Africi, među 5° i 15° sj. šir. te 35° i 48° ist. duž., 1,120.400 km2 (3.7% cijele Afrike). Na sjeveru joj je Eritreja te francuska i britanska Somalija, na istoku talijanska Somalija, na jugu britanska Kenya, na zapadu britansko-egipatski Sudan. Središnji je dio visoka ravan, koja se spušta u terasama na zapad prema Nilu, na istoku strmo, prema Crvenom moru brežuljasto. Nekoliko je vrhunaca više od 4000 m nad morem, kao: Ras Dašan (4620 m), Buahit (4510 m), Kollo (4360 m), Guna (4230 m), Abuna Josef (4196 m). Veće su rijeke izduble doline kao kanjone, a erozije su izradile teško pristupačne stologlave vrhunce. Abesinska visoka ravan sastoji se pretežno od vulkanskog tercijarnog kamenja, bazalta i trahita; na sjeverozapadnoj strani, u sredini i na jugu nalazi se kamenje iz jurskog doba. Na istoku su mlađe vulkanske tvorevine, krateri i ostaci lave, dok stari vulkani u unutrašnjosti još nijesu posve mrtvi. U Abesiniji se našlo zlata, platine, željeza, bakra, ugljena, sumpora, soli i t. d., ali se slabo iskorišćuje. Hidrografski pretežno pripada području Nila. Ispod 9° sj. šir. utječe u Bijeli Nil rijeka Šobat, koja izvire u slabo istraženom jugozapadnom kraju. Iz Tana jezera izvire Abai ili Modri Nil (9000 km) i u velikom zavoju protječe kroz Amharu. Pritoci su mu Dinder i Rahad sa zapadnih pristranaka Abesinije. Atbara s pritokom Setit (zajedno 600 km, u gornjem tijeku Takkaš) odvodi vode iz središta visoravni. Na sjevernoj strani prema Eritreji nastaje rijeka Mareb, koja nestaje u Chor el Gaš. Na istočnoj strani ne dopire nijedna abesinska rijeka do mora, nego se gube u nizinama. Na jugu je gornji tijek rijeke Webi i Šeheli (1000 km) te još nekih, iz kojih nastaje Džuba (Juba, 600 km), koja utječe u Indijski ocean. Omo (700—800 km) utječe u Rudolfovo jezero. Najveće je jezero Abesinije Tana jezero (3630 km2, duboko 30—70 m), zatim Suai, Langano, Šahala i Abai (Margherita), dok Rudolfovo i Stefanijino jezero djelomično leže na južnoj međi zemlje.
Abesinija se po podneblju dijeli u tri dijela: tropski do 1600 m nad m. (Kola, Quolla), subtropski u srednjem gorju od 1800—2500 m n. m. (Vojna Dega) i umjereni na visokim ravnima preko 2500 m (Dega). Na visočinama, naročito na sjevernim i zapadnim pristrancima ima dosta oborina, na istočnim manje. Kišno je vrijeme na sjeveru od travnja do listopada, na jugu u veljači i ožujku, te od srpnja do rujna. Snijega ima na visočinama i klancima preko 3500 m cijelu godinu. Sjeverna i od česti južna ravan je nezdrava. Tu su guste prašume, pune slonova, nosoroga, potočnih konja, divljih svinja, lavova, čagalja, leoparda, risova, divljih mačaka, lisica, majmuna, različnih glodavaca i ptica, krokodila, zmija i t. d. Srednje su visočine zašumljene, a najviše malo. Bilje i životinje razlikuju se u pojedinim klimatskim dijelovima. Kola je dio gustih šuma i prašuma te savana, punih životinja. Vojna Dega ima radi blage i stalne klime najrazličnije bilje, tu rodi vino, naranče i drugo voće, ulje, duhan, kaučuk, tamjanovo drvo. Dega je visoki dio nad 2500 m. Tu pasu stada goveda, koze s dugom dlakom i ovce, od kojih se dobiva vuna, meso, mlijeko, koža i t. d. U Kaffi i okolici rodi obilno kava i pamučika. Istočni su pristranci sušni i djelomično pješčane kamenite pustinje; tu se odgajaju deve, konji, mule i magarci.
Broj je stanovništva u Abesiniji nestalan, popisivanje se stanovništva teško obavlja. Mnogo podliježe bolestima i oskudici, pa je 1930 brojilo do 12,000.000 (10 na km2), a bude ga i znatno manje. Prastanovnici visoravni su Agau, kojima se pribrajaju posemićeni Falaši i hamitski Gamanti; s ovima se pomiješalo pleme Ge’ez (južni Semiti). S njima su se kasnije pomiješala druga useljena plemena, i tako je postalo stanovništvo Abesinije. Ravan je naseljena plemenima Gala i Danakila. Sada ima 3½ mil. čistih Abesinaca, 5 mil. hamitskih Gala, 1 mil. hamitskih Somalija i Danakila, 1½ mil. crnaca, 50.000 Židova te Arapa i drugih manjih skupina. Abesinci su srednjeg rasta (muški 150-160 cm, ženske 145-148 cm), žuti, tamno i crvenkasto smeđi, najviše dugoglavci, usta naprijed izbočenih, velikih očiju, šiljaste brade i stasiti. Imućniji žive u poligamiji, roditelji prodaju ženicima desetgodišnje djevojke. Ženidba se lako razvrgne. Naselja se nalaze na visokim ravnima, najviše su sela s okruglim i pravokutnim kućama od kamena. Gradova ima manje. Glavni je grad Addis Abeba (150.000), zatim Harar (60.000), Daua (30.000), Debra Tabar (20.000), Adua (5.000), Gondar (5.000 st.) i t. d.
Abesinija je pretežno poljodjelska i pastirska zemlja; sije se ječam, sijerak, proso i kukuruz, a najviše pšenica. Obrađuje se primitivnim oruđem, većinom za vlastitu prehranu i unutrašnju trgovinu. U južnim i nižim krajevima te okolo Tana-jezera uzgajaju se tropske biljke, a kava se i izvozi. Plantaže kave počela su ponovo dizati belgijska društva, i ima ih sve više.
Industrija je ograničena na preradbu pamuka za kućne potrebe, izradbu željeza za oružje i kućno oruđe, drvene predmete za gospodarstvo, poljodjelstvo i t. d. Male potrebe stanovništva, nestašica prometnih sredstava i putova nije pogodovalo trgovini. Nešto se trguje na stalne sajamske dane, kad dolaze karavane sa svih strana države, dopremajući lokalne proizvode i izmjenjujući ih naročito za sol i predmete evropske industrije. Addis Abeba je također trgovačko mjesto, u kojem se za sajmova skupi više desetaka tisuća ljudi. Gondar, Sokota (Saquota) i Dessie znatna su trgovačka mjesta.
Za izvanjsku trgovinu nema točnih podataka. G. 1928 iznosila je ona 928 mil. dinara. Najviše se izvozilo kroz Džibuti (80%), te Eritreju (15%), talijansku Somaliju (3%). Izvozi se kava, koža, krzno, vosak i smola, mirodije, cibet, nojevo perje, a kupci su bili Engleska, Njemačka, Francuska, Belgija, Italija, Nizozemska i Čehoslovačka. Uvozio se najviše pamuk iz Amerike, Japana, Belgije i djelomično iz Italije, koja je uvozila i šešire, strojeve, automobile, konce i pređu za umjetnu svilu. Mnogo se uvozilo soli u pločama, koje su vrijedile kao novci.
Ribe se love oko jezera Tana i po svim jezerima i rijekama u zemlji, a služe većinom za hranu, malo za trgovinu. Za novac se upotrebljavaju taliri Marije Terezije prema težini iz 1780. Car Menelik dao je 1897 u Parizu izraditi talir i druge manje novce od ½, ¼, ⅛ i 1/16 talira sa svojim likom, ali je talir Marije Terezije bio glavni novac. G. 1930 pomišljali su na uređenje valute na zlatnoj podlozi. Glavni je put željeznica Džibuti (francuska Somalija) — Addis Abeba (783 km, od toga francuskih 90 km). Ima i novih cesta za automobile: Dessie—Assab (izlaz na Crveno more), Gondar—Asmara—Massaua. Brzojava ima 3500 km, on spaja Abesiniju sa sjevernom Eritrejom i s francuskom Somalijom te Addis Abebu s pokrajinskim rezidencijama. U najnovije vrijeme podignuta je u Addis Abebi radiostanica.
Abesinijom je vladao Negus Nagast, »car careva«, kao apsolutni vladar, božanskog podrijetla. U njega je bila najviša sudska, vojnička i upravna vlast; on je bio neograničen gospodar krunskih dobara, koja su tek u zadnje vrijeme odijelili od privatnih. Uza nj su bili poglavice pokrajina: ras, dagg-azmač i t. d., koji su bili prema negusu u vazalnom odnosu. Imali su civilnu, financijsku i sudsku vlast, ali ju je vladar sužavao. Uređenje države bilo je feudalno. Za Menelika II. borili su se »mladi« za ustav, pa je negus imenovao ministre; izvanjske poslove zadržao je za sebe; 1931 je negus Haile Selasije imenovao ministra izvanjskih posala, dao ustav i prenio dio carske vlasti na ministre. Po ustavu je vladar imenovao gornju kuću parlamenta i krunsko vijeće, a glavari pokrajina donju. Ministri su bili odgovorni vijeću. Vrhovnom je sudištu predsjedao negus, ili krunski sudac.
Socijalni poredak temeljio se na plemenskim i porodičnim uredbama. Otac je glava obitelji, i vrijedila je primogenitura. U nekim je plemenima glava porodice mati.
Vojska se dijelila u krunsku i u vojsku pokrajinskih poglavica. Tjelesna vladareva straža imala je evropsku uniformu, izvježbala ju je belgijska vojna misija.
Vjera. Abesinci su pretežno kršćani monofiziti (3½ mil.); zatim muslimani suniti (3 mil.), neznabošci (1½ mil.), Židovi (50.000), katolici (10.000). Državna je crkva koptska s patrijarhom i 5 biskupa. Rimo-katolici imaju apostolski vikarijat i apostolsku prefekturu (katolici su plod misija, koje poslije 1840 vode lazaristi i kapucini). Temelj je monofizitskom vjerovanju sv. Pismo, iz kojeg izlučuju neke knjige (koje katolici i pravoslavni priznaju), a ne odbacuju apokrife. U tumačenju sv. Pisma oslanjaju se na ugled grčkih crkvenih otaca; obrezivanje se drži za općenu religijsku dužnost, premda to crkva ne traži. Priznaju tri prva ekumenska crkvena sabora. Monahe, za koje drže, da potječu od sv. Antonija i Pahomija, više štuju nego svjetovni kler. Velikih samostana ima nekoliko. Abesinskih monaha od 15.—18. st. je bilo i u Rimu, a 1919 otvoreno je sjemenište za abesinske mladiće napose iz Eritreje. Karitativni je rad nepoznat. Biskupi i poglavice monaha imali su znatan utjecaj na politiku, dolazili su u sukob i s vladarom, ali su ih vladari skidali, jer su imali velik utjecaj na crkvu, kao bizantski carevi u istočnoj crkvi. Crkve su male građevine, ali ima i većih iz svih vremena. Muslimani su zadržali dosta neznabožačkih običaja, a neznabošci prinose žrtve i plešu obredne plesove u maskama.
Amharsko je narječje uzeto za književni jezik u Abesiniji: njim je napisana glavna književnost; stari se »ge’ez« jezik upotrebljava u liturgiji. Književnost se dijeli na antiknu u 4.—7. st., najviše se prevodilo iz grčkoga Sv. Pismo N. Z. Od 7. do 13. st. nije bilo književnoga rada. Od 13. st. nastavlja se književni rad; najviše se prevodi s arapskog, ali ima i originalnih radova. Nova se književnost razvila za Teodora II. (1854—1868). U najnovije se vrijeme razvila moderna abesinska književnost.
Umjetnost. Slikarstvo je bizantsko-koptsko s nešto utjecaja sa Zapada, slike u crkvama i minijature u rukopisima. Kiparstvo je izrađivalo ornamente i reljefe za crkveni ures.
Povijest. Prvi put doznajemo za odnose između Abesinije i staroga svijeta za egipatskog kralja Sahure-a, koji je vladao oko 2750 pr. Kr., a ubrajamo ga u petu egipatsku dinastiju, dakle u onu, koja je vladala poslije graditelja velikih piramida. Ovaj je vladar dao na Crvenom moru sagraditi flotu, koju je poslao u Punt, dakle u primorje današnje Abesinije. Nema sumnje, da ta njegova ekspedicija nije bila prva takve vrsti u krajevima današnje Abesinije, a poznato je, da su se u Egiptu već prije 3000 pr. Kr. upotrebljavale mirodije iz te zemlje. Ekspedicije u zemlju Punt nastavile su se i poslije Sahure-a, kao za kralja Pepi-a I. iz VI. dinastije (oko 2500 pr. Kr.), a za vladanja kraljice Hačepsut (1501—1480 pr. Kr.) odnošaji su između abesinskih zemalja i Egipta bili vrlo prisni, trgovina vrlo živa, a zemlja Punt pod vrhovnom vlasti Egipta. Na reljefima u hramu kraljice Hačepsut u Deir-el-Bahri nalaze se prikazi i puntskih (abesinskih) krajeva, produkata i ljudi. Lađe, koje su išle iz Egipta u Abesiniju, pošle su iz Theba, dakle iz gornjeg Egipta niz Nil, a onda kanalom, koji je vodio od Nila na Crveno more. Sudeći po izgledu ljudi na reljefima starih Egipćana, Puntijci (Abesinci) su bili vrlo slični Egipćanima, prikazivani kao i oni tamnocrvenom bojom. Oni su bez sumnje preci onih hamitskih plemena (Somali, Gala, Masai i dr.), koja se danas nalaze u predzemlju abesinske visoravni i južno, mnogo pomiješani s crncima. Uopće je sjeveroistočna Afrika sve do početka 3. tisućljeća bila nastavana narodima hamitske rase, a tek tada počinju prodirati crnci. U doba stare egipatske države i sve do 7. st. prije Kr. nastavala su abesinsku visoravan kušitska, dakle hamitska plemena, i to na sjeveru plemena Agau, a na jugu Sidama. Razdvajao ih je plavi Nil i Havaš. Na zapadu od ovih prema Sudanu bila su crnačka plemena, a na jugu nilotička. U nizini, po pustarama uz obalu, t. j. oko Somalijskog poluotoka od Rasa Kassara do ušća Džube živjela su druga kušitska plemena nomadskim životom (Beđa, Saho, Danakil, somalijska plemena i Gala). Izgleda, da je politička organizacija ovih plemena ostala uvijek na primitivnom stupnju i da su se samo kod Sidama stvorile državice na teritorijalnoj bazi i s nasljednom monarhijom. Od 7. st. prodiru u A. Arapi. Baš nekako u to doba i pod utjecajem Arapa, koji se prodirući u visoravan nametnuše starosjediocima, najviše je napredovalo stvaranje države Aksum. U 3. st. pr. Kr. naseliše se na obali Crvenog mora grčki kolonisti u Adulisu. Odsada prodiru Ptolemejevići duboko u A. Oko 330—350 unijeli su u A. kršćanstvo iz Aleksandrije robovi Frumentius i Aedesius. Frumentius je utemeljio nadbiskupiju u Aksumu i 6 biskupija. Dotada je u Aksumu vladala vjera, u kojoj su najviša božanstva bila: Astar (Nebo), Meder (Majka Zemlja), Beher (More) i Mahrem (bog rata). U primorju je zbog trgovine s Egiptom i Bizantom bilo mnogo grčkih trgovaca kršćana. Prvi je pokršteni aksumski kralj bio Ezana. Kad su oko jednog stoljeća zatim u Bizantu počeli progoniti monofizite, neki se od njih, a napose samostanci, povukoše u Jemen u Arabiji, odakle prijeđoše u državu Aksum, gdje dovršiše pokrštenje i ustališe monofizitizam. Odatle se širilo kršćanstvo sa širenjem aksumskog kraljevstva. Semitsko kraljevstvo Aksum poduzelo je u prvim stoljećima svojega opstanka ekspanzivnu politiku prema Arabiji i Sudanu. Ipak je najveće poduzeće aksumskog kraljevstva bilo osvojenje Jemena, 525 posl. Kr. za vlade kralja Kaleba. Aksumiti su ostali u Jemenu sve do 572, kad ih odatle istjeraše Perzijanci. Stvaranje muslimanske države u 7. st. zatvorilo je Aksumu definitivno morske putove, i on je odsada lokalna afrička država, upućena da se širi u unutrašnjost etiopske visoravni. Punih sedam stoljeća prodire aksumitska država u krvavim borbama do Šava, pa se njen politički centar kreće iz Aksuma u centralnu Etiopiju. God. 1270 postade kraljem Yekuno Amlak i osnuje novu dinastiju Salomonida, premjestivši sjedište kraljevstva dalje prema jugu, iz Laste u Šavu. Doskora su se njegovi nasljednici morali dugo i naporno boriti protiv muslimana s juga. Dok se naime aksumsko kraljevstvo širilo prema unutrašnjosti visoravni od sjevera prema jugu, išla je muslimanska propaganda od istoka prema zapadu, sa obala Crvenog mora. Mnoga su plemena na jugoistoku poprimila islam i zbog toga, što su u njemu vidjela obranu od kršćanskih napadača. To je dovelo do osnivanja jedne muslimanske države pod dinastijom Valasma, sa središtem u kraju Ifat, s kojom su stupila u savez mnoga plemena za obranu svoje nezavisnosti od Abesinaca. Rat je trajao uz velike prekide, od 1330 do 1577, s izmjeničnom srećom, dok u zadnji čas ne dođe u pomoć Negusu jedan odred portugalskih četa, koje mu je poslao potkralj Indije (1543), i on pobijedi. Borba svrši 1578 pobjedom Abesinaca. Uto su prodrla plemena Gala i muslimanska se država pod njihovim prodorom slomila i raspala. Međutim se abesinsko kraljevstvo oprlo i održalo. Kralj Fassalides (1632—1657) preseli glavni grad u Gondar, na sjeveru jezera Tana. Abesinski su kraljevi uzimali plaćenike iz plemena Galla i doskora su vođe Galla postavljali i skidali neguse, ali su se i Galle prilagođivali svojoj okolini, običajima i političkim prilikama. Za čitavo vrijeme jačali su veliki feudalci, a kraljevska moć postajala sve slabijom, dok na početku 10. st. kralj nije bio drugo nego vrhovni sudac. Borbe između pojedinih feudalaca, od kojih su neki htjeli da podlože druge, nastavile su se, dok 1850 nije uspjelo Kazi, sinu namjesnika Kuare, da se domogne Amhare. On odluči da uspostavi staru etiopsku državu i pošto pokori okolne knezove, uze g. 1855 naslov etiopskog cara (Negus Nagast, kralj kraljeva) i ime Teodora II. — Njemu uspje ujediniti tri dotadanje države: Šoa (Šava), Tigre i Amharu. Iza toga poče reformirati državu i crkvu. U ratu s Engleskom podleže T. i ubi se (1868). Usred borba naslijedi ga na vlasti Ivan IV.
U to je Italija 1869 uzela Assab i proširila svoj posjed na Crvenom moru. G. 1885 zauze Massau, što izazove talijansko-abesinski rat (1887—8). Kad je Ivan IV. poginuo u borbama sa sudanskim mahdistima (1889), posta negusom Menelik II., koji sklopi s Italijom mir i prizna joj zaposjednuti teritorij. Odsada dalje sve do 1897 Menelik II. širi svoju vlast po cijeloj abesinskoj visoravni, sve do Rudolfova jezera. Od 1897 dalje ugovorio je Menelik granice s britskim 1897 i 1902, francuskim 1897 i talijanskim posjedima. Poslije njega vladao je negus Mikael, koga skinuše ustaše i zarobiše, za caricu proglasiše Zanditu, drugu kćerku Menelika, a za prijestolonasljednika ras Tafaria. 1930 umre Zanditu, a Tafari se proglasi carem i nazva Haile Selasije. G. 1935 započe Italija rat s Abesinijom, koji svrši potpunim osvojenjem Abesinije. Iza toga je od Abesinije i talijanskih pokrajina Somalije i Eritreje utemeljena carevina Etiopija s glavnim gradom Addis Abebom. Talijanski kralj proglašen je carem Etiopije, kojom upravlja talijanska vojna uprava s potkraljem.
LIT.: A. S. Wilde, Modern Abyssinia 1901, London 1901; J. Faitlowitsch, Quer durch Abissinien, Berlin 1910; G. K. Rein, Abessinien, eine Landeskunde nach Reisen und Studien in den Jahren 1907—1913, dva sv., Berlin 1918—19; A. Pollera, Lo stato etiopico e la sua chiesa, Rim-Milan 1926; Conti-Rossini, L’Abissinia, Rim 1929; J.-B. Coulbeau, Histoire politique et réligieuse de l’Abyssinie jusqu’ à l’avènement de Menelick II., 3 sv., Pariz 1929; C. Conti Rossini, Storia d’Etiopia, Rim 1928. A. M. S. i G. N.
Državno uređenje. Menelik je učvrstio i proširio svoju vlast, vladajući kao apsolutni vladar i ostavljajući u pokrajinama patrijarhalno uređenje pod vladom njemu podvrgnutih mogućnika. On je 1907 dao zemlji prvi ustav, po kome kršćanski vladar (Negus Nagast) vrši neograničenu vlast uz ministarsko vijeće od 7 članova, a od 1910 uz vijeće starješina. Haile Selasije dao je novi ustav od 16. VII. 1931, koji opet usredotočuje vlast u rukama vladara, ali po evropskom uzoru (i kao koncesiju stranom svijetu) uvodi neke reprezentativne uredbe i modernizira pravosuđe. Zakonodavni organ sastoji se od dvije kuće: članove senata imenuje car, a članove zastupničke kuće izabiru dostojanstvenici i mjesni poglavari (koji opet zavise od cara).
Međunarodni položaj. U zadnjoj četvrti 19. st. postala je Abesinija objektom pažnje i želja evropskih država. Italija, koja je na moru osnovala kolonije Eritreju (Assab 1869, Masaua 1885) i Somaliju, htjela je ondje stvoriti kolonijalno carstvo kao naknadu za Tunis, gdje ju je pretekla Francuska (1882). Ova opet, stekavši već 1862 Obock,. želi preko Abesinije spojiti zapad i istok Afrike i tako zauzeti golemi neprekinuti pojas preko cijele širine toga kontinenta. Taj pokušaj morao je doći u sukob s engleskom zamisli protezanja vlasti duž crte Kap—Kairo, ali je napušten, kad je upadica kod Fašode likvidirana francusko-britanskim sporazumom (g. 1899). U to doba (1894) je Francuska dobila koncesiju za izgradnju željeznice Džibuti— Addis Abeba, koja je dovršena tek g. 1917. Engleska je na Abesiniji imala interesa poglavito zbog Sudana i njegova navodnjavanja iz voda rijeka Modri Nil, Atbara i Sobat te jezera Cana. Talijansko - britanski sporazumi od 1891—4 vode računa o tom interesu, a inače daju Abesiniju u interesnu sferu Italije, koja je već 1889 sklopila s Menelikom ugovor u Učiali-u. Italija tumači taj ugovor kao protektorat, što Menelik, poduprt međutim od Francuske, ne će, pa dolazi do rata, koji svršava nepovoljno po Talijane. Uslijed toga i rivaliteta velevlasti Menelik ustaljuje i širi svoju vlast sve do granica kolonija evropskih država te stupa s njima i drugim velevlastima u ugovorne i trgovinske veze. Kad se kao novi interesent pojavila Njemačka, spomenute tri velevlasti sklopile su brže ugovor od 1906, kojim obećavaju održati status quo i međusobno osiguravaju interese u Abesiniji. Kod toga je Italiji priznat interes na zaleđu njezinih kolonija i na gradnji željeznice za spoj tih kolonija preko Abesinije.
Drugo razdoblje rivaliteta evropskih država, na dugo zabavljenih svjetskim ratom i njegovim posljedicama, započinje u doba, kada je Ras Tafari ponovo učvrstio iza Menelikove smrti oslabljenu državnu vlast te čak, uz zagovor Italije i Francuske, a protiv volje Engleske, uspio ishoditi primitak Abesinije u Ligu naroda (1923). G. 1925 obećavaju Italija i V. Britanija (bez Francuske) međusobnu potporu kod traženja stanovitih koncesija u Abesiniji i dijele sfere gospodarskog utjecaja u njoj. Napokon je rimskim sporazumom između Lavala i Mussolinija u siječnju 1935 dobila Italija uz ostale koncesije slobodne ruke prema Abesiniji. Kratko vrijeme iza toga nastao je od upadice kod Ual-Uala (koja se zbila 5. XII. 1934) ozbiljan sukob, koji iza više peripetija završava oružanom intervencijom Italije i zauzimanjem Abesinije.
LIT.; J. Andrassy, Ustav Abesinije (Mjesečnik, 1935); J. Andrassy, Međunarodni položaj Abesinije (Ekonomist, 1935); Rouard de Card, L’Ethiopie au point de vue international, 1928; Pierre-Alype, L’Ethiopie et les convoitises allemandes, 1917; Mandelstam, Le conflit italo-éthiopien devant la Société des Nations, 1937. J. A.