ALEKSANDRIJA (arap. Iskanderîe), drugi po veličini grad Egipta (700.000 stan.), uz zapadni kraj delte Nila, na prudu između Sredozemnog mora i Mareotis jezera (Beheret Meriut). Jedina dobra luka Egipta, jer je morska struja, koja teče uz obalu prema istoku, ne može zatrpavati nanosima Nila. U tom sretnom položaju osnovao je A. 331 pr. Kr. Aleksandar Veliki, i ona je ubrzo postala glavni posrednik trgovine između Istoka i Sredozemnoga mora i jedan od najsjajnijih gradova staroga vijeka. Na istočnom kraju suprotnog otoka Fara sagrađen je u 3. st. pr. Kr. 160 m visok svjetionik, jedno od sedam svjetskih čudesa, s koga se otvoreni plamen vidio 50 km daleko. S kopnom je Far bio spojen nasipom, dugim 7 stadija (heptastadion oko 1¼ km), koji je danas proširen naslaganim naplavinama i nosi veći dio urođeničke četvrti A. S. R.

Povijest A. do arapskog gospodstva. A. je sagradio Aleksandar Veliki 331 pr. Kr. za svoga pohoda na Egipat blizu staroga egipatskog mjesta Rakotis, prema malom otoku Faru. Aleksandar Vel. povjeri arhitektu Dinokratu, da načini nacrt za taj grad i da ga sagradi. On je stvorio izvrsnu luku, zaštićenu od zamuljivanja. Ptolemej I. Soter, kome je Aleksandar povjerio Egipat kao namjesniku, a koji je onda ondje ostao, da vlada i poslije Aleksandrove smrti (322—285), osnivač je nove egipatske dinastije Ptolemejevića. On je nastojao vjerno ispuniti Aleksandrov ideal, da spoji grčku s orijentalnom kulturom. Radi toga pozva u Aleksandriju učenjake i umjetnike tadašnjega grčkog svijeta. Među ostalima došao je u Aleksandriju matematičar Euklid uz glasovite liječnike, slikare i govornike. Po njihovu nagovoru osnova Ptolemej I. Soter glasovitu biblioteku, najveću u starome svijetu, i čuveni muzej (museion, t. j. hram muza, ili sjedište muza), gdje se njegovala nauka i pjesništvo. U njemu su stanovali učenjaci i pjesnici, u njemu su bile predavaonice, sobe za učene razgovore i sl. Odsada postaje A. sve više središte nauke, sjajnih zgrada i profinjena života, a osim toga i najveća trgovačka luka svijeta, sve dok nije Rim 48 pr. Kr. osvojio Egipat i Aleksandriju. Tada je A. vidjela dolazak Cezara, triumf Antonija i njihov odnos s Kleopatrom i konačno osvajača Augusta, koji uništi egipatsku samostalnost. August je A. dodao i novi dio grada Nikopolis. Tada je A. brojila preko pol milijuna stanovnika, ponajviše Grka, pa Egipćana i Židova, koji su u doba Trajana (98—117) činili trećinu stanovništva. Odsada živi A. rimskim životom (ali ostaje grčka). Još je uvijek A. ostala središte svjetske nauke, i kad ju je Hadrijan 130 po Kr. pohodio, održao je u muzeju javne rasprave. Marko Aurelije (161—180) slušao je u A. predavanje ondješnjih učenjaka, između kojih su se isticali gramatici. Tada je živio u A. grčki satiričar Lukijan. Međutim, kad je Karakala (211—217) pohodio A. i kad su mu se Aleksandrinci izrugali, dao ih je mnoge poubijati, a akademiju ukine. U 3. st., radi miješanja u političke prilike, stradala je A. uvelike, a njeno je stanovništvo pogibalo. Prema tradiciji donio je kršćanstvo u A. sv. Marko. Za progona kršćana u doba careva Decija (250), Valerijana (257) i Julijana Apostate (361—363), stradala je A. mnogo. I kršćanska je nauka našla u Aleksandriji plodno tlo u školi kateheta, kojoj su u 3. st. bili na čelu Panten i Klement Aleksandrijski. Kad je Teodosije (379—359) zabranio poganstvo, aleksandrijski je patrijarh Teofil uništio u svom bijesu i hramove i spomenike bogova ne štedeći ni onih, koji su imali najveću umjetničku vrijednost. Iza toga A. sve više propada, a kad je patrijarh Kiril (412—444) potjerao Židove iz A., grad je pao u nevolju. Tada je 415 dao isti Kiril kamenovati lijepu pogansku filozofkinju Hipatiju.

G. 619 osvojio je Aleksandriju perzijski kralj Kosroes II., ali ga je već 626 iz nje izbacio car Heraklije. Uto se razmaha muhamedanska ekspanzija, i 642 osvoje A. poslije duže opsade vojnici kalifa Omara pod vodstvom Amr ibn el-Asa. G. N.

Od arapskog gospodstva do danas. A. je brzo izgubila kulturno i trgovačko značenje, jer je dobila za trgovinu s istokom suparnice u Basri i Bagdadu. Odsudni udarac dobila je A., kada su Arapi pretvorili utvrđeni tabor na početku Nilove delte u glavni grad (današnji Kairo). A. je još samo životarila od trgovine, koju su uglavnom podržavali Genovljani i Mlečani. I ta je stradala, kada je trgovina s južnom i istočnom Azijom navraćena na novootkriveni put oko Afrike (1498). Iz arapskih ruku došla je A. 1517 pod vlast Turaka i sada je sve dublje padala, tako da je 1800 bila samo malo mjesto s 5.000 stan. G. 1798 zauzeo je A. Napoleon. U francuskoj je vlasti ostala samo do 1801. Ponovni nagli uspon doživjela je A. za Mehmeda Alije, turskoga namjesnika, koji se je osamostalio i postao gospodarom Egipta. Za unapređenje prometa i trgovine sagradio je g. 1823 kanal, koji nosi njegovo ime i veže aleksandrijsku luku sa zapadnim rukavom Nila (Rosette), a time i s Kairom. A. se sada stala silnom brzinom razvijati i za kratko je vrijeme od malog mjestanca opet postala velika i bogata, prvi lučki i trgovački grad Egipta. Stradala je samo 1882 od požara, kada su je bombardirali i zauzeli Englezi. Današnja se A. dijeli u turski, arapski i evropski dio i ima tipično lice mediteranskih gradova. Najuređeniji je evropski dio, a vile i palače nižu se i uz obalne promenade sve do predgrađa Ramleh na istoku. Od evropskoga stanovništva (⅕ svih stanovnika) najviše je Grka i Talijana, ali su zastupani i mnogi drugi narodi, tako da je A. pravi kosmopolitski grad. Od starih građevina ima vrlo malo ostataka, ali je dosta arheoloških nalaza, koji se iskapaju od početka ovoga stoljeća. Pomorskom prometu služe dvije luke (zapadna, glavna, i istočna). Više od ⅘ sve egipatske izvozne i uvozne trgovine prolazi kroz Aleksandriju. Ovdje uplovi i isplovi godišnje oko 6.500 parobroda i 5.000 jedrilica. Izvozi se najviše egipatski pamuk, koji ovdje ima svoje glavno tržište, onda žitarice (riža), grah, šećer, a uvozi se tekstilna i kovinska roba, strojevi, ugljen i drvo. S. R.

Aleksandrijska filozofija. Aleksandrija je nakon osnutka naglo napredovala i po svojem položaju na razmeđu zapada i istoka skoro postala ne samo velik trgovački grad, nego i znamenito kulturno središte, u kojem se pored umjetnosti, književnosti i posebnih nauka vrlo živo njegovala i filozofijska misao. Na taj način razvila se aleksandrijska filozofija, koja je imala veliko kulturno-historijsko značenje, jer je po prilici od drugog st. pr. Kr. mnogo vjekova bila rasadište nazora i određivala duh vremena. Ta filozofija ne ide jednim pravcem, ali joj je zajedničko obilježje, da spaja grčki naučni smisao i orijentalno vjersko mišljenje, trijezno umovanje i fantazijsko naziranje, razumsko shvaćanje i ekstatično, mističko uviđanje, ljudsko spoznavanje i objavljenje božansko. Glavni smjerovi te filozofije jesu: 1. Grčki aleksandrinizam, koji kao obnova pitagorovačke škole, nazivan novopitagorizmom, spaja staru pitagorovačku nauku s teozofskim istočnjačkim spekulacijama, napose matematički studij u njoj s kaldejskom astrologijom i mistikom brojeva; najznatniji su predstavnici toga smjera Apolonije iz Tijane, Moderat iz Gadesa, Nikomah iz Gerase u Arabiji, Numenije iz Apameje, Flavije, Filostrat, prema kojima stoje kao nastavljači pitagorovačke tradicije u Italiji i predstavnici rimskoga novopitagorizma Nigidije Figul, Publije Vatinije, Ocelo, Kvinto Sekstije i njegovi sljedbenici sekstijci (sekstijska škola) Sotion Aleksandrinac, Kornelije Celzo, Lucije Krasitije, Fabijan Papirije i dr. 2. Židovski aleksandrinizam spaja platonske, aristotelovske i stoičke misli sa starozavjetnim vjerovanjem i naučavanjem; stariji predstavnik toga smjera Aristobul iz Aleksandrije (181—145 pr. Kr.) bio je pod Aristotelovim utjecajem, mlađi je Filon Aleksandrinac pod utjecajem Platona i stoika. Aleksandrijskoga je podrijetla i asketska nauka t. zv. terapeuta, što odaje židovsko-pitagorovačke veze, koje pokazuje i nauka esejaca, ali ona ne pripada aleksandrijskom krugu, već je pod grčkim utjecajem nastala na židovskom tlu, gdje se odvaja od sljedbe farizeja i saduceja. 3. Poganski aleksandrinizam, koji pod imenom novoplatonizma spaja poglavito Platonovu nauku, ali i druge grčke misli s vjerskim nazorima poganskoga orijenta. Osnivač mu je Amonije Sakas (v.), za kojim se povodi Herenije, Origen (kojega ne valja zamijeniti s crkvenim piscem istoga imena), Longin, a najznatniji mu je predstavnik Plotin (v.) s učenicima Amelijem i Porfirijem, koji čine aleksandrijsko-rimsku školu; od ove se odvaja sirijska škola, koju osniva Jamblih (v.), i atenska, koja počinje s Plutarhom i glavni joj je predstavnik Proklo, a posljednji zastupnik Damascije, kojega je car Justinijan otjerao i školu zatvorio 529, što se uzima kao svršetak antikne filozofije. 4. Kršćanski aleksandrinizam, koji proizlazi iz kruga grčke filozofije i nastavlja kršćansku misao. Kao nauka o vjerskoj spoznaji, nazvana gnosticizam, javlja se taj aleksandrinizam u dva pravca: u jednom uzima mah kao filozofijska spekulacija ponajviše pod utjecajem novoplatonske nauke o emanaciji uz primjenu iranskih elemenata, te provodi kršćansku nauku o Bogu, stvaranju i spasenju u metafizički proces razvijanja Boga u svijetu; glavni su predstavnici toga heretičkoga gnosticizma Basilid iz Antiohije, Valentin i Bardesan iz Edese; — u drugom se pravcu toj filozofiji namjenjuje zadaća, da kršćanskom vjerovanju pruži naučnu čvrstoću i usavršenje; tomu pravcu pripadaju iz katehetske škole Tit Flavije Klement i Origen, a poslije njih Basilije Veliki, Grgur iz Nise i Grgur Nazijanski. A. B-a.

Aleksandrijska škola, razvila se u 2. i 3. st. osobito u katehetskom smjeru u neku vrstu visoke sveučilišne škole. Početak joj još nije dosta razjašnjen, ali nema sumnje, da su joj prvi pokretači nadovezali na znanstveni rad oko prijevoda Septuaginte. Oko 180 g. bio joj je na čelu Panten, koga naslijedi Klement Aleksandrijski. Najviše je procvala za genijalnog i neumornog, ali svadljivog Origena († oko 254). Njezin smisao za znanstveni rad širio se iz Aleksandrije u Palestinu, gdje je Aleksandar, učenik Pantenov i Klementov, kao biskup jeruzalemski u tom gradu položio temelj bogoslovnoj biblioteci. Kad je osuđeni Origen oko 233 u Palestini tražio novu domovinu, u Cezareji je otvorio novu školu, koja je kao znanstvena visoka škola još nadmašila aleksandrijski učevni zavod. Najveću zaslugu stekao je Origen u svom mučnom biblijsko-kritičnom radu oko uspostave pravoga teksta prijevoda Septuaginte. Poslije njegove smrti nalazi se Pamfil na čelu cezarejske škole. Njega smatraju osnivačem cezarejske biblioteke, no temelji joj sežu svakako do Origena.

Među maloazijskim učenicima Origenovim ističe se oso bito Grgur Cezarejski, nazvan čudotvorac; visoko su ga cijenila i tri kapadokijska Oca: Bazilije, Grgur nazijanski i Grgur niški, dok ga je pobijao Metodije, olimski biskup i mučenik. U samoj Aleksandriji bili su u 4. i 5. st. časni predstavnici katehetske škole sv. Atanazije i sv. Ćiril, koji su se ipak brižno čuvali zastranjivanja Origenovih.

Origenističke prepirke i progonstva origenističkih monaha dovedoše na međi 4. i 5. st. ovu školu do rasula. I. P. B.

Aleksandrijska umjetnost → Helenistička umjetnost.

Aleksandrijski patrijarhat. Prema stalnoj predaji, koju podupiru najstariji katalozi biskupa, osnivač je kršćanstva u Aleksandriji sv. Marko, učenik apostola Petra i evanđelist. Brzo su se kršćani raširili po cijelom Egiptu. Ispočetka je u cijelom Egiptu bio samo jedan biskup — aleksandrijski. Nakon uvođenja novih biskupija aleksandrijski biskup je postao nadmetropolit, kasnije patrijarh, te je iza rimskog biskupa uživao najveći ugled u crkvi. Tomu su uz aleksandrijsku katehetsku školu mnogo pridonijeli nasljednici sv. Marka: Demetrije, Heraklas, Dionizije Veliki, mučenik Petar I., Aleksandar, a osobito sv. Atanazije Veliki. Iako je carigradski sabor g. 381 proglasio prednost biskupa Novoga Rima, t. j. Carigrada, znali su ipak i kasniji patrijarsi očuvati svoje povlastice. Tek iza kalcedonskog sabora, koji je g. 451 opet istaknuo prednost patrijarha Novoga Rima ispred aleksandrijskog i antiohijskog natpastira, propade nekoć tako sjajna pravovjerna patrijaršija aleksandrijska, koja je od 541 bila stegnuta na grčke iseljenike ili t. zv. melhite. Tu i tamo bilo je još izvrsnih katoličkih aleksandrijskih patrijarha. Među njima su se odlikovali osobito Eulogije i sv. Ivan Milostinjar. U vrijeme svoga razvitka, t. j. u drugoj polovici 4. stoljeća obuhvatao je aleksandrijski patrijarhat pokrajine Egipat, Tebaidu, Libiju i Pentapolu sa stotinom biskupija. Među njima je bilo devet metropolija.

Posljednji aleksandrijski patrijarh pod grčkim gospodstvom bio je monoteleski Ciro, † 642 u Carigradu, tri godine iza pobjede islama. Od onda je aleks. patrij. stolica ostala ispražnjena 80 godina. Ortodoksni su melhiti bili izvrgnuti velikim progonstvima. Fotijeva je shizma i njih zahvatila. Kasnije je aleks. patrijarh većinom stolovao u Bizantu u ovisnosti o tamošnjem patrijarhu, sve do g. 1846. Kopti počevši od sv. Marka broje 113 patrijarha (»baba«), koji sebi svojataju duhovnu vlast nad Aleksandrijom, Egiptom, Nubijom, Abesinijom i zapadnom Pentapolom. Stoluju u Kairu, pa su im podređene egipatske biskupije (14) uz Jeruzalem i Abesiniju. Latinski aleks. patrijarhat danas je samo naslovan. I. P. B.

Aleksandrijski rukopis (u bibl. izdanjima A), za kritiku važan kodeks grčke biblije iz prve pol. 5. st., koji se čuva u Britskom muzeju u Londonu. Od 1048 u knjižnici aleksandrijskog patrijarha, prelazi 1628 u vlasništvo engleskog kralja Karla I. Kritično izdanje Starog Zavjeta od Bahera (4 sv., London 1816—28), Novog Zavjeta od Cowpera (London 1860).

Aleksandrijsko doba. Razdoblje u grčkoj književnosti, koje obuhvata vrijeme od Aleksandra Vel. do propasti Egipta (30. pr. Kr.), zovemo obično Aleksandrijsko doba ili doba helenizma, jer je Aleksandrija u to vrijeme glavno središte grčke kulture.

Aleksandrija je tada doživjela nečuveno nagli porast, koji zahvaljuje svome zemljopisnom položaju. Baštinila je čitavu trgovinu starih Feničana, Grka i Azijaca i privukla u svoju luku robu iz gotovo svih krajeva svijeta. A zasluga, da je uz materijalno bogatstvo tu cvala znanost i umjetnost, ide u prvom redu njezine vladare Ptolemejeviće (od 323 do 30 pr. Kr.). Oni su se trudili, da od Aleksandrije stvore »Novu Atenu«, i to s mnogo uspjeha. Ptolemej je najprije utemeljio ondje najbogatiju knjižnicu staroga vijeka, koja ju u doba Julija Cezara brojila oko 700.000 različitih djela. Tako su Ptolemejevići nastavili politiku Aleksandra Velikoga i proširili znanje grčkog jezika na čitav poznati svijet, učenjaci, koji su radili u spomenutoj knjižnici i u kasnije osnovanom muzeju (prva akademija znanosti i umjetnosti), obrađivali su sve grane znanosti, osobito matematiku, astronomiju zemljopis, mehaniku, a napose gramatiku, a bili su razdijeljeni po naučnim strukama i zajednički su se hranili. No dok je znanost ovog razdoblja znatno napredovala, književnost i umjetnost pokazuju sve znakove nazadovanja. Pjesnici ovog doba ne pišu više za narod, te svoja djela namjenjuju samo učenim ljudima i pazeći samo na formu nastoje, da im pjesme budu što učenije i nepristupačnije širokim slojevima naroda. Filozofija toga doba nastoji sjediniti istočnjačku nauku s grčkom (novoplatonizam); ni umjetnost nije više suverena, već stvara umjetnička djela prema ukusu javnosti. P. M-o.