DE SANCTIS, Francesco, * Morra Irpina (Napulj) 28. III. 1817, † Napulj 19. XII. 1883, talijanski kritičar, povjesničar književnosti i političar. Istaknuo se već u školi jezičnog čistunca Basilija Puotija u Napulju; Puotijeva škola je bila žarište obnovljenog rodoljublja i napredne misli. Zatim je postao nastavnik književnosti. Plod je toga njegova prvog poučavanja (1839—48) knjiga Teoria e storia delta letteratura (I-II. knj., priredio B. Croce, Bari 1926); tu su sabrani njegovi tečajevi o stilu, retorici, lirici, epici i prozi, koji su značili prekid sa svim starim retoričkim pojmovima: do dobrog izražavanja ne dovode stilistička pravila, nego pravilno mišljenje; u stilu se osim čovjeka ogleda i njegovo doba; tko ni u što ne vjeruje, može opsjeniti ljude slabe inteligencije, služeći se retorikom, ali nikad ne može postati pravi književnik; kićenost i površnost su obilježja narodne dekadence. De S. je do konca života ostao vjeran tim načelima svoje kritičke misli i morala, poistovjetujući neiskrenost u osjećajima i brigu oko vanjštine s dekadencom (na pr. za sečentizma i Arkadije). Književnu vrstu ne smatra kao filozofsku kategoriju, nego kao povijesnu tvorevinu, jer se književne vrste u svom prividnom postojanju u stvari neprestano preobražavaju. De S. je starim pitanjima i tradiciji dao nov duh; on pripravlja budućnost, jer shvaća i opravdava prošlost. Književnost kao život, život kao književnost, bila je u djelo provedena formula učitelja De S-a i njegovih učenika. Zato je De S. prije svega odgojitelj; cio je njegov život upravljen prema zadaći: buditi duhove i oblikovati svijesti. Počeo je pisati tek kao četrdesetgodišnjak, a nikad nije posvećivao toliko pažnje pisanju, koliko svome odgojnom djelovanju, pa i na političkom poprištu.

To objašnjuje i njegovo držanje, kad je 1848 izbila u Napulju liberalna pobuna protiv Burbonaca. Uz poklik »Škola je život« pohrlio je De S. sa svojim učenicima na barikade. Zatim je odležao tri godine u tamnici i bio prognan iz Napulja. Sklonio se u Turin pa u Zürich, gdje je (1855) postao profesor talij. jezika na Politehnici. Ali netom je počela borba za oslobođenje, De S. se vraća u domovinu i od Garibaldija dobiva resor za prosvjetu pri napuljskom namjesništvu. G. 1861—62 ministar je prosvjete u Cavourovoj vladi u Turinu, gdje nastavlja svoj reformatorski rad. Pošto je demisionirao, piše za novine i sudjeluje u aktivnoj politici (1867 izabran je za narodnog zastupnika). Napokon se 1871 vraća znanosti i do 1876 profesor je poredbene književnosti na sveučilištu u Napulju.

Kao uvjereni unitarist pobijao je regionalističke struje, nasuprot bio je odrešiti pristaša Savojske dinastije i član Cavourove stranke, a nasuprot Giobertijevu novogvelfizmu isticao je laički duh modernih država. Kako nije bio uskogrudan strančar, uživao je opće poštovanje; prihvatio je kao predstavnik demokratske ljevice položaj ministra prosvjete 1878—81. Ako De S. i nije bio velik političar, bio je ipak izvanredan politički odgojitelj. Njegove su riječi nalazile odjeka u narodu: to nisu bili pogledi pripadnika jedne stranke, nego glas domovine, glas narodne svijesti. U njegovu izrazu »mrzim sisteme i njihova pretjerivanja« zrcali se umjerenost, u kojoj je njegova velika snaga kao povjesničara i narodnog odgojitelja. Umjerenost je ujedno osnovna vrlina i njegova kritičkog i povijesnog djela. Za razvoj De S-ove misli važniji su pjesnici negoli filozofi: na pjesnicima počiva njegov kritički pogled i njegova estetika. Osobito je radio na Leopardiju i na Manzoniju. Leopardija smatra ne samo pjesnikom, nego prije svega učiteljem života; njegov borbeni pesimizam postaje naime za De S-a pobudom za omladinu i potiče je na borbu na barikadama, te ga zato naziva borbenim »pjesnikom mladih«. Nakon te romantične faze opaža se (od 1850) kod De S-a utjecaj novog učitelja života, Manzonija, pod formulom: »ideal, koji se spustio do stvarnosti«. To je početak De S-ova realizma. Tada su mu 33 godine i on osjeća, da nema više mjesta sumnjama, jadanju i proklinjanju. Treba trpjeti, ali i raditi, nadati se. De S. je u prvom razdoblju bio hegelovac, ali je pod doktrinarnim hegelijanizmom sazrijevao čovjek ukusa, čovjek pomirljive čovječnosti manzonijevskog tipa.

Od svojih predavanja u Zürichu (1856) pa dalje De S. udara odlučno putem nove kritike bez ikakvih osjećajnih nesigurnosti, bez teoretskog doktrinarstva. Plod su tih godina članci i predavanja o Petrarki i o viteškom spjevu od Pulcija do Ariosta (Saggi critici 1866, Saggio critico sul Petrarca, 1869). Njegovo je kritičko djelo tih godina obilježeno polemikom protiv apstraktnih ideala. Analizirajući Petrarku, dao je diagnozu onovremene romantičke bolesti, koju on naziva »bolest ideala«.

Zatim je dao svoje najbolje studije u vezi s Danteom, Guicciardinijem, Leopardijem i Manzonijem (Nuovi saggi critici 1872) i svoju Storia della letteratura italiana (1870), koja je prema zamisli trebala biti školski priručnik, ali je to jedinstveno djelo mnogo više: ujedno povijest književnosti i moralnog života talij. naroda. Njegova moralistička razmatranja nijesu na uštrb književno-povijesne vizije. On gleda na Italiju, kako ona propada baš radi svog viška književnosti, kako se dramatska veličina njene povijesti nalazi u suprotnosti između blistavog uma i političkog propadanja.

Istim se problemima posveti nanovo, pošto je počeo predavati na napuljskom sveučilištu (1871—76). Tada proučava književnost 19. st., koja je vrlo ukratko i uzgred prikazana u njegovoj povijesti književnosti; govori o Leopardiju, Manzoniju i njegovoj školi, o romantizmu u južnoj Italiji, o demokratsko-mazzinijevskoj školi. Plod su tih predavanja: Studio su Giacomo Leopardi (priredio R. Bonari, 1885) i La letteratura italiana nel secolo XIX (sabrao učenik mu F. Torraca s predgovorom i bilješkama B. Crocea, Napulj 1897). De S. je svojom velikom rječitošću putem književnosti dramatizirao cijelu povijest tal. Risorgimenta, i to povijest, koja je još bila u nastajanju i odjekivala je u grudima njegovih slušača, u njihovim uspomenama i čežnjama. On je i tada prožet dalekovidnom kritičkom koncepcijom, da je zadaća povjesničara surađivati sa poviješću, o kojoj predaje.

Čudnovat je duhovni razvitak De S-a: naučno se oblikovao i duševno obogatio prije 1860, a kap pisac istakao se u prvih 15 godina ujedinjenja Italije (1861—75), promijenivši smjer svoga proučavanja u pravcu pozitivnog istraživanja čiste erudicije i filozofije. G. 1876, kad je završio svoja predavanja na napuljskom sveučilištu, završena je i njegova djelatnost kritičara i povjesničara: pojavio se, kad mu je bilo 40 god., a završio je svoj književni rad kao šezdesetgodišnjak. Njegove je Uspomene objavio veliki povjesničar Pasquale Villari tek 1889 pod naslovom La Giovinezza di F. De S., jer je mladost, ne samo vremenska nego i duhovna, bila njegova sila pokretnica i u starijim godinama.

De S. se s pravom smatra začetnikom t. zv. estetske metode u povijesti književnosti u Italiji. U njegovoj su se pojavi stopili ujedno lik učitelja, mislioca, književnika i političara u potpunom skladu.L. R-o.

F. De Sanctis i hrvatska kritika. De Sanctisova djela nisu imala većeg utjecaja na hrvatsku književnu kritiku, što ne znači da nije bio poznat. Najbolje ga je poznavao osnivač moderne hrvatske kritike Jakša Čedomil, kod koga se opažaju neki daleki tragovi De Sanctisova utjecaja. (Isp. na pr. članke »Hrvatska mladež i Zvonimir«, Narodni list 1887, 13—15, i »O hrvatskoj književnosti«, Katolička Dalmacija 1897, 38—62). Marko Car cijeni De S-a i oslanja se na njegove sudove, na pr. u esejima »Književnost i kritika« i »Riminska nevjesta«, a V. Lozovina u svojoj Povijesti talijanske književnosti (Zagreb 1909) koristi se De S-ovim djelom.M. D-ić.