DERVIŠ, perzijska riječ, koja znači isprva prosjak; u Perziji i Turskoj član kojega islamskoga vjerskoga reda (u arapskim i indijskim zemljama fakir, »siromah«, pl. fukara »siromasi«). Redovi derviški nastali su u 12. st., premda mnogi od njih nastoje dovesti svoje porijeklo do 3., 2. ili 1. stoljeća islamskoga.

U arapskim zemljama djelovao je kršćanski primjer, u perzijskima i indijskima budhizam na pripadnike islama s asketskim sklonostima, tako da se na podlozi mističkoga i panteističkoga sufijizma (→ sufijizam) počeo razvijati poseban redovnički život. Najstarija bratovština bit će Kadirije, koje je osnovao Abd el Kadir al Džilani (umro 1066), Rifaije, kojima je začetnik Ahmed Rifa’a (u. 1182), Ahmedije, sljedbenici Ahmeda al Bedavije (u. 1276), Nurbahšije, koje osnova Šihabeddin Sohraverdi (u. 1234) i od kojih su potekli nekoć vrlo ugledni Mevlevije, zvani po Mevlani Dželaleddinu Rumiji, najvećem mističkom pjesniku perzijskom (u. 1273), kao i Bajramije, zvani po Hadži Bajramu (u. 1429—30), zatim Nakšibendije, zvani po Behauddinu iz Nakšibenda (u. 1319), Halvetije po Omaru Halvetiji (oko 1400), Bektašije po legendarnom Hadži Veli Bektašu, tijesno vezani s janjičarskom vojskom do njene propasti 1826; zloglasni nekoć skitači Torlaci i Kalendari i mnogo drugih redova. Najpoznatiji su Kadirije, najugledniji Mevlevije, kojih je šeh iz Konje pasao otmanskoga cara Otmanovom sabljom kod stupanja na prijesto.

Svaki red ima svoga starješinu (šeh ili šejh, perz. pir, starac) i zajedničke obrede, koje vrše u skupu u manastiru, koji se zove tekija, hanika, zavija, ribat. Obred se sastoji u prostom ponavljanju svetih izreka, gdjekada praćen muzikom i, kod Mevlevija, okretanjem (»plesom«). Neki se u zanosu sami sijeku sabljama i zabadaju u se bodež, gutaju živo ugljevlje, rukuju usijanim gvožđem i vrše čudotvorna liječenja. Rifaije, osim toga, proždiru žive zmije i jakrepe i liječe od njihova ujeda. Opsjenarske vještine, osnovane dijelom na sugestiji i hipnozi, imaju zajedničke s indijskim fakirima. Teologija pojedinih redova uvijek je neka vrst sufijizma, ali se koleba u različnim tarikatima (ar. »staza«, red) od asketskoga kvijetizma do panteističkog antinomizma, zabacivanja svih zakona i propisa. Ritual uvijek polaže važnost na emocionalni vjerski život i rado izaziva hipnotičke i autohipnotičke pojave i nastupe zanosa. Stoga je djelovanje obreda na živčani sistem i maštu vrlo izrazito. Svim obredima zajednički je dhikr (č. zikr), spomen, t. j. Alahov, kojemu je svrha da bogoljubnim dervišima doziva u pamet misao na nevidljivi svijet i ovisnost o njemu. Zikr je vjerska nadraženost visoka stupnja, koja ima za posljedicu ugodno sanjarsko osjećanje. U nekih kultske vježbe pjevačkoga zbora (pešrev, perz.) ili plesača prate bubnjevi ili manji defovi s kolutićima od žute mjedi. Mevlevije uz bubanj upotrebljavaju raj, posebnu perzijsku frulu, koja djeluje tužno i neodoljivo, a u novije vrijeme u Sarajevu i ćemane (gusle). Upotreba bubnjeva jamačno potječe od primitivnijega šamanizma, gdje se zvukom bubnja tjeraju zli duhovi. Razni drugi kultski atributi i dijelovi nošnje nalaze se gotovo u jednakom obliku u kultovima Kibele i Mitre i drugim starim vjerama prednje Azije.

Osim maloga broja redovnih članova, koji žive u tekiji ili su u nekim redovima uvijek dužni hodati po svijetu kao prosjaci, ima velik broj laičkih pripadnika, koji žive u svijetu. Branioci šerijata (kanonskoga prava) i ulema, službeni teolozi, gledaju na d-e s nepovjerenjem i pobijaju ih, a državna vlast vrši nad njima nadzor, od kojega su se sačuvali jedino Senusije, tako da su otišli u pustinje Arabije i sjeverne Afrike. Njihov tarikat odlikuje se i višim društvenim stupnjem pred drugim redovima i čistoćom vjere, bez svake natruhe panteizma ili vjerske mlakosti.

Besplatno dijeljenje kruha i čorbe od mesa i pirinča sirotinji i putnicima bilo je u običaju valjada kod svih tekija; isto tako valja jednim dijelom pripisati dervišima u zaslugu gojenje i udomaćivanje azijskih vrsta voća i cvijeća. Njegovali su islamsku nauku i pjesništvo tursko i perzijsko, neki od bosanskih derviša spadali su u najučenije ljude islamske svojega, vremena.

Što ima danas u Bosni derviša, to su neznatni ostatci nekada bujnoga života različnih tarikata, od kojih su neki posve propali. Tako se danas gotovo i ne zna za Bajramije, kojima je nekoć pripadao pjesnik Vahdeti iz Dobruna kod Višegrada i Abdulah efendija Bošnjak, komentator i pisac sedamdeset mističkih djela. O snazi mističkoga života islamskoga u Bosni svjedoči i to, što je u Bosni iz bajramijskoga reda nikao nov ogranak Hamzevije, kojima je bio osnivač Hamza Orlović, i koji su zajedno sa svojim šehom trpjeli najžešće progone kao tobožnji ateisti. Hamzevije su se održali najdulje u bosanskoj Posavini. Jednako je gotovo zamro spomen popularnim nekoć Bektašijama, kojih je morao u Bosni biti veći broj. Najviše d-a ima u Sarajevu, gdje danas žive Kadirije (po bosanskom izgovoru Kaderije) u Hadži Sinanovoj tekiji, Mevlevije u romantičkoj tekiji na Bendbaši, na samoj obali Miljacke, koja je bila izvor obrazovanih ljudi i pjesnika; Nakšibendije za Beglukom više Atmejdana; Halvetije, kojima je tekiju (haniku) sagradio veliki mecena sarajevski Gazi Husrev-beg u prvoj polovici 16. st.; zatim pojedinci derviši rifaijskoga i bektašijskog tarikata. Nakšibendijskog su tarikata tekije u Živčićima i glasovita tekija na Oglavku. Ova tekija, koja se nalazi više ceste Kiseljak—Fojnica, ima velik broj vanjskih članova u okolnoj nahiji, gdje se njen utjecaj osjeća u neku ruku onako blagotvorno kao utjecaj franjevačkoga manastira u Fojnici. Tekija na Oglavku imala je oveći zemljišni posjed, od kojega za vrijeme austro-ugarske uprave nije trebala plaćati poreza, dok nije jugoslavenska vlada ukinula tu povlasticu. Derviši žive osim toga u Blagaju na Buni, i donedavna u medresi u Travniku, gdje su danas ostali pojedinci.

Premda su derviši toliko skloni panteizmu i snošljivosti prema svim vjerama, opet ih je bilo u prošlosti mnogo, koji su dragovoljno išli u džihad, sveti rat protiv nevjernika; osobito oni, koji su voljeli pustolovni život nego asketske vježbe u samoći tekije. Stoga je onaj stari vojnik derviš u nar. pjesmi o »Banoviću Strahinji« sasvim realan lik, uzet iz života. Zanimljivo je također, da neke junačke pjesme i Marka Kraljevića po vanjštini opisuju kao derviša. Značajno je, da su neki od najvećih osvajača na bosanskoj krajini, kao na primjer Hadum Jakub-paša, pobjednik na Krbavi, i Gazi Hasan-paša, osvajač Bišća (poginuo kod Siska 22. VI. 1593) bili derviši; a čini se, da je derviš bektašija bio i Ferhad-paša Sokolović, kako se može suditi po bektašijskom tadžu (»kruni«, t. j. visokoj derviškoj kapi) s karakterističkom čalmom od dvanaest burma (ovoja), kakav se nalazi na njegovu grobu u turbetu kraj džamije Ferhadije, njegove zadužbine, u Banjoj Luci. Derviš-paša Mostarac bio je mevlevija i odredio je, da mu se na grobu uči Mesnevija Dželaludina Rumije.

O nazočnosti derviša ili njihovih tekija svjedoče u našim krajevima imena mjesta Begtež (t. j. Bektaš), selo kod Požege, Kalendari (ili Kalenderi) u kotarima Bosanska Kostajnica i Sanski Most, Kalendarija mahala u Donjem Šeheru u Banjoj Luci, Kalenderovci srpski i turski u kotaru derventskom, Torlakovac u džematu Staro Selo, kot. Jajce, Derviši u kot. Novi, Banja Luka, Donja Tuzla i Bugojno; Dervišina u k. Rogatica; zatim mjesta, koja nose ime po šehovima: Šehovci latinski i turski, opć. Sanski Most; Šeh-mahala u Jajcu; kotar Kladanj i Foča; Šehovina, k. Nevesinje i Sarajevo; Šehovića glavica, ispostava Lastva; Šehići, k. Visoko i Žepče, te četiri mahale sarajevske: Šejh Bagdadi, Šejh Ferrah, Šejh Magribi (zapadnjak, t. j. Marokanac) i Šejh Muslihuddin; i napokon brojna prezimena Šehovići, Šehići i rjeđa Derviševići. Muško ime Derviš (Dervo) i žensko Derviša obična su u muslimana, a oko Fojnice Behaudin, po osnivaču nakšibendijskog reda.

Od glasovitih derviša i šehova bili su poznati u Bosni legendarni Ajvazdede, kojega je turbe na Ajvatovici kod Prusca, 12 km od Donjega Vakufa danas najglasovitije mjesto zijareta (pohoda, misli se časnom grobu) u Bosni i koje je 1930 ili 1931 dalo povod gradnji jedne tekije na tom mjestu, zatim Gaibija, ukopan u Staroj Gradiški, i njegov suvremenik pjesnik Kaimija iz Sarajeva, koji je za bečkoga rata bio prognan u Zvornik i ondje umro; učenjak Šeh-Jujo u Mostaru, glasovit sa svojih čudesa i vidovitosti; Đul-baba u Budimu (prikazan u madžarskom filmu) i Gazi-Hindi-baba (»indijski starac«), koji je u dubokoj starosti pratio tursku ordiju na Muhač i ondje umro. Uz Hindi-babino turbe u Vukovaru bila je darežljivošću cara Sulejmana načinjena tekija i predana dervišima, koji su imali čuvati njegov grob; predmet sličnoga štovanja bili su u Osijeku grobovi Bajram-babe i Husrev-babe; kraj Knina bio je sahranjen Hadži Ahmed Baba, zaštitnik dalmatinskog serhata (krajine), bez sumnje onaj isti Baba Ahmed, koji je po Evliji Čelebiji sredinom 17. st. čuvao most na Cetini, ili Babahmet, kojega s njegovim sinom Ahmetom Babahmetovićem spominju muslomanske junačke pjesme. Sve ove derviške šehove, koji su živjeli ili borili se na krajini protiv neprijatelja islama, učinila je pučka pobožnost zaštitnicima (gözčü) turskih krajina. No takav kult promicao je sa mnogo političkoga smisla i sam car Sulejman, koji je osim Hindibabe uzvisio drugoga, starijega zatočnika islamskoga Gerz Eljas Babu i učinio ga zaštitnikom Budima i ugarske krajine, sagradivši mu turbe i tekiju na brdu Sv. Gerharda, koje je dobilo ime po novom svecu: Da je i taj Gerz Eljas, u Bosni poznat kao Gerzelez Alija (ili Đerzelez), bio derviš, upućivao bi njegov pridjevak »Baba«, svojstven derviškim starješinama, osobito Bektašijama. U ostalom bosanska ga epska tradicija veže tijesno za Hadži Sinanovu tekiju u Sarajevu i daje mu za pobratima, Torlaka Aliju iz Rumelije, očito jednoga derviša.

LIT.: O dervišima postoji velika literatura i njima se bave gotovo svi putopisi o bližem Istoku. Posebno: D. B. Macdonald u Enc. Isl.; J. đ. Browne, Derwishes or oriental spiritualism, London 1868; Depont et Coppolani, Les confréries religieuses musulmanes, Alger 1897; Svi Vambéryjevi putopisi i historijske studije; Kremer, Gesch. d. herrschenden Ideen d. Islams, 1868; Macdonald, Aspects of Islam, 1911; G. Jacob, Die Bektaschijje in ihrem Verhältnis zu verwandten Erscheinungen u Sitzungsberichte Münch. Akad. Wiss. 1. Kl., Bd 24, 1909; Ekrem-beg Vlora, Aus Berat u. vom Tomor. Zur Kunde d. Balkanhalbinsel, Sarajevo 1911; Th. Ippen, Skutari u. nordalb. Ebene. z. Kunde d. Balkanhalbinsel, Sarajevo 1907; razna godišta GIZM u Sarajevu; Else Krohn, Vorislamisches in einigen vorderasiatischen Sekten u. Derviš-orden, Etnolog. Studien, 1. 1931; Ista, Kleine Beiträge z. Kenntnis islamischer Sekten u. Orden auf d. Balkan-Halbinsel, Mitteilungsbl. Gesellsch. f. Völkerkunde; A. Olesnicki, Još o ličnosti Đerzelez Alije, ZNŽO knj. 29, sv. 2, Zagreb 1934.A. Š-k.