DE ROBERTO, Federico, * Napulj 1866, † Catania 26. VII. 1927, talijanski romanopisac, kritičar i novinar. U Milanu se u društvu nazvanom »La scapigliatura« (bohemski život) družio s Vergom, Boitom, Giacosom i Rovettom. Pokazuje osobitu simpatiju prema francuskom realizmu i književnoj psihologiji (Zola, Flabert, Maupassant i dr.), ali je na nj najviše utjecao veliki Verga, njegov učitelj, čiju je korespondenciju uredio nakon njegove smrti. To se očituje u njegovim prvim zbirkama novela, što ih je objavio u Milanu: Documenti umani (1888), Processi verbali (1890), La sorte (1891). U njima je pokazao kritički, istraživački duh, smišljenu analizu života provincijalnog čovjeka, napose pak onih, koje je život »pobijedio«.

U romanima D. R. svladava sređenošću svoje ćudi profinjenost zapletaja duševnih drama, koje ipak potječu iz francuskog izvora književnih psihologa. Takvi su Ermanno Raeli (Milan 1889), L’illusione (ib. 1891), Spasimo (ib. 1897), La messa di nozze (1908), La bella morte (1911). Svojim težnjama k psihološkoj erudiciji posvetio je brojne eseje i studije (Leopardi, Milan 1908; Una pagina della storia dell’amore, ib. 1898; Come si ama, Turin 1900, i dr.). No najboljim djelom D. R-a, značajnim i u vezi s književnim razdobljem iz kojega je proizašlo, i sa povijesnim odsjekom koji je u njemu obuhvaćen, smatra se roman I Vicerè (Milan 1894, 2 sv.), u kojemu D. R. postizava savršeno stapanje svojih osobina povjesničara i psihologa, umjetnika i učenjaka. Iskrenom i snažnom prozom, protkanom stanovitim regionalnim, sicilijanskim prizvukom, koji podsjeća na Vergu, D. R. u ovom djelu prikazuje povijest jedne stare sicilijanske obitelji, koja je nekada vladala otokom. Njegov stil, pun sklada, otmjenosti i bogatstva pojedinih elemenata, dostiže visinu, koju ne će više dostići u svom daljem stvaranju, ni u pripovjedačkoj prozi (Novelle di guerra, posmrtne, 1928 i dr.), ni u esejističkoj (Il colore del tempo, Palermo 1900; All’ombra dell’olivo, Milan 1920 i dr.). U svojim kazališnim radovima, koji se redovito osnivaju na psihološkoj hipotezi, nije se naročito istakao. Od hrvatskih ga je kritičara osobito cijenio Jakša Čedomil (Talijanski roman, Iskra II, Zadar 1892).

LIT.: R. Serra, Le lettere, Rim 1920; L. Russo, I Narratori, Rim 1923; F. Bruno, Narratori tradizionali, Salerno 1932; B. Croce, La letteratura della nuova Italia VI., Bari 1940.E. F. S.