DERMATOMIKOZE su u širem smislu riječi oboljenja kože, koja su uzrokovana patogenim gljivicama (grč. μύϰης »gljiva«); u užem smislu riječi nazivamo tako tek one mikoze, kod kojih se gljivice razmnažaju i žive samo u koži, odnosno dlakama, kosi i noktima. Ovoj užoj skupini pripadaju osim t. zv. saprofitija (to su pityriasis versicolor i eritrazma, gdje se promjene javljaju samo na površini kože te ne izazivaju gotovo nikakvu reakciju), epidermifitija, trihofitija, mikrosporija i favus. U širem smislu riječi ubrajamo ovamo osim toga još mikoze, koje ne zahvaćaju samo kožu, te predstavljaju teška općenita oboljenja; to su mikoze izazvane kvaščevim i sličnim gljivicama (blastomikoze, oidiomikoze) te sporotrihoza i aktinomikoza uz neka gljivična oboljenja tropskih krajeva. Ovdje samo nekoliko općenitih napomena o ovom zanimljivom skupu oboljenja, od kojih su neka, kao na pr. saprofitije i epidermofitija, vrlo česta, dok su neka, kao na pr. blastomikoza i sporotrihoza, dosta rijetka; neka, na pr. mikrosporija i neki oblici trihofitije javljaju se epidemijski, a neka opet, na pr. favus, čak su endemijska. Gljivice se mogu prenositi izravno, t. j. od čovjeka na čovjeka, odnosno od životinje na čovjeka, ili neizravno, t. j. posredstvom neživih predmeta (spravama za češljanje i brijanje, obućom, s vlažnog pijeska i t. d.). Razlikovati možemo t. zv. humane i t. zv. animalne vrste gljivica, prema tome, jesu li one prilagođene više životu na čovječjem ili na životinjskom organizmu (govedo, konji, psi, mačke, miševi i t. d.). Ako se čovjekova koža zarazi gljivicama životinjskog podrijetla, njegov organizam reagira mnogo intenzivnije, oboljenje izaziva očiglednije, jače i dublje promjene nego zaraza gljivicama čovječjeg podrijetla, gdje je upalna reakcija slaba, a promjene mnogo površnije. S tim je u vezi razvitak imunobioloških, alergijskih (→ alergija), dakle općenitih pojava kod dubokih kožnih mikoza i kod onih mikoza, koje se javljaju kao oboljenje cijelog organizma; takovih alergijskih promjena kod površnih mikoza nema. Alergijsko se stanje tijela dade dokazati uštrcavanjem tvari dobivenih iz gljivičnih nasada (kultura), t. zv. mikina (trihofitin i sl.) u kožu, iza čega nastaje kod već razvijene alergije na mjestu injekcije mali, upalni čvorić. Pokusna istraživanja, namjerno s gljivicama zaraženih životinja, donijela su baš u tome pogledu podatke, koji vrijede za patologiju animalnog (uključivo čovječjeg) organizma uopće. Što je reakcija kože, odnosno organizma na nastalu zarazu s gljivicama i time izazvana alergija jača, to brže i više ugibaju gljivice, što je reakcija slabija i promjene površnije, to se brže i više gljivice razmnažaju i to ih lakše možemo naći u oboljelom žarištu mikroskopskim istraživanjem ljusaka, dlaka i t. d. Kadikad ulaze iz prvobitnog gljivičnog žarišta gljivice u krv — to se događa gotovo isključivo kod dubokih mikotičnih promjena — te izazivaju, hematogenim putem, pojavu mrljastog ili čvoričastog eksantema (v.) na koži. Takve promjene zovemo mikide; u njihovim eflorescencijama zbog jake alergije, koja u takvim slučajevima uvijek postoji, ne nalazimo uzročnike, ali ih je uspjelo uzgojiti, kultivirati iz krvi. Da bi se mogla točno odrediti vrst pojedinih gljivica (stalno se opisuju nove, za čovjeka patogene gljivice), služimo se osim mikroskopskim pregledom, pri čem se možemo uvjeriti i o tome, rastu li gljivice u dlaci (endothrix) ili izvan dlake (ektothrix), također i nasadom, kultivacijom gljivica na posebno priređenom hranjivom tlu, koje sadržava šećera, na pr. Sabouraudovu »milieu d’épreuve«, koji se sastoji od maltoze, peptona i agara.F. K.