DERMATOLOGIJA (grč. δέρμα »koža« i λόγος »nauka«) znači nauka o koži, t. j. nauka o zdravoj i bolesnoj koži (i vidljivoj sluznici); u širem smislu se ovamo ubraja i nauka o kosi ili trihologija (grč. ϑρίξ »kosa«) i nauka o noktima, onihologija (grč. ὄνυξ »nokat«). D. je zasebna grana medicine i temelji se na općoj patologiji. Kožne se bolesti spominju već u najstarijim medicinskim spisima Asiraca, Egipćana, Židova, Perzijanaca, Kineza i t. d. Starogrčki liječnik Hipokrat (460—377 pr. Kr.) raspravlja u svojim knjigama i o bolestima kože, pa mnogi stručni izrazi, kao eksantem, ektima, lihen, alopecia, herpes i t. d. potječu iz toga doba. Rimski liječnik Kornelije Celzo (živio odprilike četiri stoljeća iza Hipokrata) opsežno opisuje različne dermatoze (kožne bolesti), dok je Galen (129— 200 god.), napisao prvu monografiju o kožnim bolestima, kojoj je naslov O bolnim čvorovima. Od bizantskih liječnika, koji su se bavili i kožnim bolestima, spominjemo Aetija u 6. st., od arapskih Razesa (oko god. 800) i Avicenu (oko god. 1000). Iza toga vremena kroz duge vjekove dermatologija ne napreduje gotovo nikako. Ni udžbenik De morbis cutaneis et omnibus corporis excrementis, libri V, što ga je po predavanjima Gerolama Mercuriala napisao Paolo Aicardio i koji je izašao u Baselu 1571, ne donosi ništa novo. Pravi napredak d-e započinje tek u 18. st. Velika se pažnja posvećuje odsad ne samo opisivanju i razgraničavanju poznatih te utvrđivanju novih kožnih bolesti, nego i njihovoj podjeli, klasifikaciji, koja je sve do danas ostala predmetom raspravljanja. Kao prvi sistematik navodi se obično Nijemac Joseph Plenck, koji je 1776 kožne bolesti razdijelio u 14 razreda prema vrsti eflorescencija, kožnih promjena, što su vidljivi, vanjski izraz bolesne kože. Conrad Heinrich Fuchs (1803—1855), učenik Schönleinov (koji je otkrio gljivicu kao uzročnika favusa), izdaje omašni (preko 1200 stranica) udžbenik kožnih bolesti. Ime Friedricha Wilhelma von Bärensprunga (1822— 1864) ostat će uvijek poznato zbog otkrića povezanosti zostera (pasanac) s oboljenjem pripadnog živčanog ustroja. Ferdinand Hebra (1816—1880), prvi profesor d-e na sveučilištu u Beču i začetnik slavne bečke dermatološke škole, proveo je diobu dermatoza na patološko-anatomskom temelju. Ovaj princip sistemizacije kožnih bolesti upo trebljavaju mnogi još i danas, unatoč tome, što se u novije vrijeme sve više pokušavaju raspoređivati kožne bolesti na temelju njihove etiologije i patogeneze, što je među inim dovelo i do primjene kondicionalističkog principa u d-i (Rost). P. G. Unna izdaje 1883—84 u 14. sv. Ziemssenova priručnika specijalne patologije i terapije opširno djelo o histopatologiji kože. Uz Beč brzo postaje Breslau drugim njemačkim dermatološkim središtem; ovdje su djelovali Heinrich Köbner (1838—1904), Albert Neisser (1855—1916) i dermatološki »univerzalista« Joseph Jadassohn (1863—1936), kome su dolazili učenici iz svih dijelova svijeta. Od francuskih dermatologa kao prvoga spominjemo Anne Charles Lorrya iz Montpelliera (1726—1783), koji već smatra kožu zasebnim organom. Pola vijeka kasnije počinje klasično doba francuske dermatološke škole sa središtem u starodrevnom Hôpital St. Louis u Parizu, koji je nešto zbog tradicije, nešto zbog obilnog materijala sve do najnovijeg vremena na glasu kao dermatološka Meka. Imena kao Jean Louis Alibert (1766—1837), Pierre Louis Alphie Cazenave (1795—1877), Marie Guillaume Alphonse Devergie (1798—1879) značila su slavu francuske d. Pierre Antoine Ernest Bazin (1807—1878) pristaša je nauke o dijatezama, t. j. sklonosti svih organskih sistema, dakle i kože, prema određenom patološkom zbivanju; tako on govori na pr. o herpetizmu, artritizmu i t. d. David Gruby (1810—1898), rodom Madžar, stekao je, kao što u najnovije vrijeme i Raymond Sabouraud (1864—1938), velike zasluge za poznavanje gljivičnih oboljenja kože. Louis Brocq (1856—1936) i Jean Darier (1856—1938) po samoniklosti svojih koncepcija i ogromnom svom znanju ostat će nezaboravni. — Prvi predstavnici engleske klasične d-e su Robert Willan (1757—1812) i njegov učenik Thomas Bateman (1778—1821), koji su razvrstali dermatoze prema eflorescencijama, dok se Erasmus Wilson (1809—1884), koji je posebno opisao oboljenja žlijezda znojnica, lojnica i kose, držao patološko-anatomske baze. — Od američkih dermatologa spominjemo L. A. Duhringa (1845— 1913). — Talijanska d. dobiva zamaha tek u 19. st. (Manassei, Ducrey), ali si pribavlja u vrlo kratko vrijeme odlično mjesto; ona stoji danas ne samo po opsegu, nego i po kakvoći svoga rada u prvim redovima. — Ruska d., koja se počela javljati u drugoj polovici 19. st. (Meščerski, Pospelov, Nikolski) stoji pod utjecajem zapadne, osobito njemačke d-e. — Od poljskih dermatologa spominjemo Krzysztalowicza, od čeških Janovskoga, od bugarskih Berona; njihovo djelovanje proteglo se sve do najnovijeg vremena.

Razvoj d-e u najnovije vrijeme je golem. Dok je pred nekoliko desetljeća prevladavao još morfološko-deskriptivni smjer s otkrivanjem dotad nepoznatih ili neispravno shvaćenih makroskopskih i mikroskopskih slika, to se sada d. bavi uglavnom problemima etiologije i patogeneze. Na tome polju ona živo sudjeluje originalnim nazorima, tako da kadikad čak određuje smjer za rješavanje pitanja opće medicinskog značenja. Tako je na pr. d. pridonijela vrlo znatne i odlučne prinose izgradnji pojma alergije i imunologije uopće; kancerogeneza, pitanje o postanku raka, baš je otkrićem mogućnosti umjetnog izazivanja raka na koži krenula golemim korakom naprijed; oboljenja kože najbolji su predmet za proučavanje viroza, t. j. oboljenja, što ih uzrokuju virusi (v.). Današnja d. najuže se povezala s ostalom medicinom; dermatolozi znadu vrlo dobro, da su mnoge bolesti kože samo odraz prvobitnih bolesnih zbivanja u unutrašnjosti čovječjega tijela, tako da u nekim slučajevima tek one dovode do ispravne diagnoze; a i obrnuto, da su mnoge patološke promjene, što nastaju prvobitno na koži, vrlo često razlogom za najrazličitije promjene u tjelesnim organima i sokovima. Proučavanje bolesti danas je bez mikroskopa i bez laboratorija nemoguće, a liječenje bez upotrebe svih mogućih sredstava i svih mogućih pomagala i načina primjene (stavljanje obloga, mazanje, gutanje i uštrcavanje lijekova, osijavanje ultracrvenim, ultraljubičastim, rentgenskim zrakama, liječenje radiumom, smrzavanje s pomoću t. zv. snijega ugljične kiseline, elektroterapija i t. d.) često ne će dovesti do željenog uspjeha. — Čitav niz stručnih časopisa svih jezika posvećen je isključivo pitanjima kožnih, a obično s njima u jednoj struci povezanih spolnih bolesti. Zanimljivo je, da su Talijani 1866 počeli prvi izdavati medicinsku reviju namijenjenu samo dermatologiji i venerologiji; ta izlazi još i danas. Najnoviji njemački priručnik Handbuch der Haut- und Geschlechtskrankheiten, koji je izlazio 1927—38 i u kojem je surađivalo u 41 svesku s preko 28.000 stranica oko 200 autora te francuska Nouvelle Pratique Dermatologique, koja je posvećena samo kožnim (a ne i spolnim) bolestima, što je izašla 1936 u 8 sv. na preko 7.000 stranica (uz to je izlazio od 1930—34 veliki Traité de la syphilis u 5 sv. sa oko 3200 stranica) pokazuju svojim doprinosima i načinom obradbe svu širinu i dubinu nauke o kožnim bolestima. Na mnogobrojnim sastancima, koji su namijenjeni izučavanju kožnih i spolnih bolesti, na narodnim i međunarodnim kongresima (dosad je potonjih održano 9, zadnji 1936 u Budimpešti) raščlanjuju se i proučavaju pred širokim krugom suvremena stručna pitanja. U Zagrebu postoji od 1920 Hrvatsko dermatovenerološko društvo (kao sekcija Zbora liječnika) sa približno 30 članova; održavaju se redoviti mjesečni sastanci, na kojima se uz prikaze bolesnika raspravlja i predaje o različnim stručnim pitanjima. Njegovi članovi objelodanjuju svoje radove u domaćim i stranim stručnim časopisima, sudjeluju sa predavanjima na kongresima i t. d.F. K.

D. veterinarska nije se poput humane dermatologije odcijepila kao samostalna disciplina od ostalih kliničkih disciplina. Dakako da to nije ni na korist njezinu ni na korist uporedne dermatologije. Koža je i kod domaćih životinja organ, koji služi mnogovrsnoj zaštiti tijela, reguliranju tjelesne topline, osjetljivosti, izlučivanju, disanju, upijanju i t. d., ali pokazuje izvjesne anatomske i fiziološke razlike između pojedinih životinjskih vrsta s jedne strane i čovjeka s druge strane. Ona je posebno obrasla dlakom, i osim nje tijelo nema druge odjeće. Osim toga je ponajviše tamno pigmentirana i neprozirna. Zato se kožne eflorescencije, koje odgovaraju uglavnome onima kod ljudi, često teže vide. Patološke promjene boje kože, ako je pousmina jače pigmentirana i ostala nedirnuta, ne mogu se uopće raspoznati. To veću ulogu u simptomatologiji i diagnostici imaju razlike u temperaturi, obujmu, pomičnosti, gipkoći, čvrstoći i osjetljivosti kože, a naročito smještaj, raširenost, poredaj i granice primarnih i sekundarnih kožnih osipa, prisutnost ili odsutnost svrbeža i povreda kože, nadalje mikroskopska pretraga materijala skinutoga s kože, rezultat specijalnih pretraga na kožne nametnike, anamneza, razvoj kožnih morfa i napokon rezultat pretrage čitave životinje. U etiologiji pojedinih samostalnih i simptomatskih bolesti opaža se utjecaj vrste, dobi, njege, hranidbe, nastambe i upotrebe životinje. U prognostičkom i terapeutskom pogledu od važnosti su činjenice, da se neke bolesti kože vole povraćati na istu životinju, da prema nekim drugim bolestima životinje, koje su ih preboljele, ostanu dugo ili čak trajno imune, da jedne bolesti kože i bez liječenja prođu, druge da se lako liječe, treće da se liječenjem dadu samo poboljšati, i konačno da ima i takovih bolesti kože, koje prkose svakom i lokalnom i općem liječenju. Valja napomenuti, da ni u veterinarskoj dermatologiji nisu kožne bolesti još našle svoju definitivnu podjelu.L. B-ć.