ALEKSANDAR III., * 10. III. (26. II.) 1845, † 1. XI. 1894, car ruski, sin A. II., naslijedio 1881 na prijestolju svoga oca. On napusti sasvim očev plan, da zemlji dade narodno zastupstvo, i u svom prvom proglasu na podanike reče jasno, da će vladati autokratski. U tom ga je uvelike podupiralo plemstvo, a i građanstvo. Da se zaštiti od nihilista, živio je u dvorcu Gačina pod budnom stražom. U birokraciji učini reda oštro kažnjavajući podmitljivost. Da podigne vojsku, štedio je u svemu, u prvom redu u izdacima dvora. G. 1884 (1. IX.) sastao se s carevima Vilimom i Franjom Josipom u dvorcu Skierniewice u Poljskoj, a 25. VIII. 1885 s Franjom Josipom u Kremsieru. Ipak nije u njih imao povjerenja. Tada se sporazumije s Francuskom. Osobito ga je pekla »nezahvalnost« bugarskog kneza Aleksandra (1885). Strogi apsolutizam, koji je najavio pri svom nastupu na prijestolje, bio je osnova njegove unutrašnje politike. Pritom je bio strog pravoslavac i konzervativac. Finskoj i baltičkim pokrajinama oduze neka prava, koja su prije uživale. Židove je progonio. Nihilisti su svejedno postojali i dalje i pokušali na nj dva atentata. Umro je od bubrežne bolesti u Livadiji.

LIT.. Himmelstjerna, Russland unter A. III., Leipzig 1891.