DERENČIN, 1. Emerik, ban; potječe od prastare mađarske istoimene porodice plemena Balogh. Ova porodica dobila je svoje ime od posjeda Drienčany (Derencsen) u gömörskoj županiji. Još 1492 imenovao je kralj Vladislav II. Derenčina senjskim kapetanom, koji je bio poznat kao hrabar i odvažan muž. Po svoj prilici u travnju 1493 D. je imenovan banom zajedno sa Ivanom Botom od Bajne. Novim banovima povjerena je dužnost da brane Senj, na koji je navalio knez Bernardin Frankopan, da ga povrati svojoj porodici. Ali ga D. prinudi, da se povuče odatle u tvrdi brinjski grad Sokolovac, gdje prigodom podsjedanja toga mjesta pogine Bot. Kada je stigao glas, da su Turci ponovo provalili u Hrvatsku, okani se D. podsjedanja i izmiri se sa knezom Bernardinom i Frankopanima. Za vrijeme, dok je bosanski paša Hadum (Jakub) provalio preko Hrvatske i pljačkao čak do Celja i Ptuja, skupio je D. slavonsku i hrvatsku gospodu (Frankopani, Zrinski, Gušić) na Krbavskom polju ispod grada Udbine i čekao ga sa dosta slabo naoružanom vojskom od oko 15.000 momaka. Uz bana bio je i njegov brat i sin, koga narodna pjesma zove »Pavlić«, dok izvori o njegovu imenu šute. Hadum je prvo ponudio Derenčinu otkupninu, da ga mirno pusti kući, ali ovaj odbije. Kada su neki hrvatski velikaši (Ivan Cetinski i Bernardin Frankopan) predlagali, da Turke napadnu u gorama, D. im dobaci: »Hrvati, vazda ste bili kukavice!« I tako on pobijedi sa svojim prijedlogom, da se potuku sa neprijateljem na otvorenu polju, na što su pristali i ostali uvrijeđeni velikaši, samo da se ne kaže, da su strašivice. I tako započe boj dne 9. rujna 1493, u kome Turci ametice poraziše Hrvate; oko 10.000 palo ih je u boju, a 3.000 bi zarobljeno. Na Krbavskom polju poginuo je i Ivan Cetinski te Derenčinov brat i sin, a zarobljeni su bili ban i još mnogi hrvatski odličnici.

Turski kroničar Sa’ad-din Mehmed (1538—99) priča, da su Turci pred zarobljenog bana, kadgod su jeli, stavljali na zdjele glave brata mu i sina, što je Derenčinu zadavalo grozne boli. Konačno je D. odveden sultanu u Carigrad, te kada je odbio da se poturči, bio je zatvoren u tamnicu u Kara-Hisar-i Sahib (ili Afiun Kara Hisar) u bruskom vilajetu. Nesretni ban iz svog ropstva obratio se je preko Dubrovčana kralju Vladislavu za pomoć, a i sam papa Aleksandar VI. pokušao ga je osloboditi, ali sve uzalud, jer već tri mjeseca nakon utamničenja umre D. od jada i žalosti.

Propast Derenčina i bitku na Krbavskom polju opisali su potanko suvremeni historici Bonfinije i Tubero, te ninski biskup Juraj Divnić, kao i češki putopisac Ivan Hasišteinsky z Lobkowic, te pop glagoljaš Martinac od plemena Lapčana, a u drugoj polovici 16. st. kroničar Ivan Tomašić, pa turski kroničar Sa’ad-din Mehmed i bezimeni turski ljetopisac iz kraja 16. ili početka 17. st.

Ovaj je poraz i nesreću Derenčina opjevala i narodna pjesma, što je dokaz, koliko su se dojmili i usjekli u sjećanje hrvatskog naroda.

LIT.: F. Šišić, Bitka na Krbavskom polju (11. rujna 1493), Vienac XXV., Zagreb 1893; I. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg 1899; V. Klaić, Povjest Hrvata II./3., Zagreb 1904; A. A. Oiesnicki, Bezimeni turski ljetopisac o bojevima Turaka sa Hrvatima godina 1491 i 1493, Rad 245, Zagreb 1933; F. Šišić, Rukovet spomenika o hercegu Ivanišu Korvinu i o borbama Hrvata s Turcima (1473—96) s »dodatkom« (1491—98), Starine XXXVIII., Zagreb 1936.S. A.

2. Marijan, * Rijeka 24. IX. 1836, † Zagreb 8. II. 1908, političar, pravni stručnjak, književnik. Pučku školu svršio je u Rijeci, gimnaziju u Rijeci i Zagrebu, pravo u Beču. Bio je odvjetnički perovođa, 1861 podbilježnik riječke županije, 1863 javni bilježnik, a 1876—83 odjelni predstojnik za pravosuđe u Zagrebu. Dalje se bavio odvjetništvom.

Već se u mladim danima istakao u rodoljubivim borbama u Rijeci pa je 1861 izabran za narodnog zastupnika; od tada je uz male prekide bio do kraja života jedna od najsnažnijih ličnosti u hrvatskom saboru. Pošto je u saborskom odboru pokazao smisao za izrađivanje zakonskih osnova, postao je odjelnim predstojnikom za pravosuđe i na tom položaju izradio, potakao ili surađivao oko izrade 19 zakona.

Od tih se ističu: Zakon o upravi samostalnih zemaljskih kaznionica (po irskom sustavu), Zakon o mjesnim sudovima i postupku pred njima, Zakon o građenju novoga zemaljskog kazališta i dr.

Na području pravne znanosti izdao je knjige: Ovršni postupak razložen na temelju zakona i naredaba valjanih u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji (1876), Tumač zakona od 3. listopada 1876. o postupku u pravnih poslovih manje vrijednosti (1877), Osnova novoga kaznenoga zakona o zločinstvih i prestupcih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju (1879), Tumač k obćemu austrijskomu građanskomu zakonu (sv. 1—2, 1880-83).

Te su knjige naišle na priznanje i kod evropskih stručnjaka. Kao pravni stručnjak surađivao je s raspravama u Mjesečniku, kojemu je bio uz Blaža Lorkovića neko vrijeme urednikom. G. 1881—87 bio je predsjednik pravničkog društva, a od 1889 član dopisnik Akademije.

Kao odvjetnik bio je izvrstan i duhovit govornik, oštrouman kriminalist pa je branio u najtežim političkim i kriminalnim parnicama u Hrvatskoj i time stekao glas najboljeg hrvatskog odvjetnika.

Kao političar bio je jedan od vođa nezavisne narodne stranke. Težio je da sjedini cjelokupnu hrvatsku opoziciju protiv Khuena. Zastupao je realističke metode borbe i dinamičko shvaćanje o razvoju političkih ideja. O tom svjedoče knjige: Programi oporbenih stranaka u Hrvatskoj (1894, sa Š. Mazzurom), Izborna reforma (1899), Raspust sabora (1905). U saboru se također zauzimao za olakšanje socijalnog stanja seljaštva videći njegov spas u zadrugarstvu. Političku je borbu vodio i kao novinar političkim i gospodarskim člancima u Obzoru, kojemu je u teškim časovima bio i urednik.

Politika i ljubav za kazalište učinili su ga književnikom. Kao intendant kazališta (1880 —81) vrlo je zaslužan za podizanje nove kazališne zgrade; pazio je na dobru glazbu i inscenaciju. Izdavao je i šaljive listove: Arkiv (1885—86) i Muha (1897), pa su u toj atmosferi nastale njegove komedije: Zaruke Hrvatske (1884), Tri braka (Hrvatska vila 1884), Primadona (prikazana 1893), Ladanjska opozicija (1908, prikaz. 1896) i ozbiljna drama: Slijepčeva žena (prikaz. 1893); izgubile su se komedije: Zadruga Malović i Ivan i Jovan, kojima se vidi tendencija već iz naslova.

Uvijek živahan, temperamentan i oštra prosuđivanja D. je satirički osvjetljivao probleme propadanja plemstva i prenaglo obogaćenog građanstva, problem tuđinskog miješanja u hrvatske prilike; ismjehivao je težnje za primadonstvom, a osobito nesložnu i verbalističku opoziciju zalažući se kao jedan od prvih hrvatskih intelektualaca za izbor seljaka u sabor, koji će gospodarski podići Hrvatsku. Te su drame mnogo pridonijele sanaciji hrvatskih političkih, socijalnih i kulturnih prilika, iako nisu umjetnički vrijedne, jer je D. bio i odviše racionalist, a da bi stvorio tople humorističke tipove. Ipak je u Ladanjskoj opoziciji uhvatio nekoliko tipnih pojava u hrvatskom političkom životu, pa ta drama dobro predstavlja Khuenovo razdoblje.

D-ov je pseudonim bio M. Primorac.

LIT.: J. Pasarić, M. D. (Savremenik 1908, Hrvatska revija 1930); F. Vrbanić, Dr. M. D. (Ljetopis HA 1908); J. Šilović, Dr. M. D. (Mjesečnik 1908); E. Štampar, M. D. kao dramatik i današnjica (Hrvatski dnevnik 1938, 17. VII.).E. Š.