ALEKSANDAR II., Nikolajevič »Osloboditelj«, * 29.(17.) IV. 1818, † 13. III. 1881, car ruski, sin cara Nikole I. i carice Aleksandre, postao car 2. III. (18. II.) 1855. Zajedno s prijestoljem naslijedio je od oca i rat s Turskom, koji svrši s neuspjehom za Rusiju; u Pariskom miru (1856) stiže ga znatan udarac: izgubi slobodan prolaz kroz Dardanele i slobodnu plovidbu u turskim vodama, posjed dunavskog ušća te pravo zaštite pravoslavnih kršćana u Turskoj, Moldaviji, Vlaškoj i Srbiji. Ni Rusija ni Turska nisu smjele držati ratnih lađa u Crnom moru.

A. je energično pregnuo svom snagom da podigne tu oslabljenu moć Rusije; on nastavi prodiranje Rusije na Kavkaz, pa u krajeve između Kaspijskoga mora i Aralskog jezera. U unutrašnjim pitanjima kao velik reformator i »car-oslobodilac« proveo je, uz velike poteškoće, ukidanje kmetstva (1861—1864 i 1866), reformu sudstva i diobu upravne od sudačke vlasti, reorganizaciju vojne snage i uvođenje opće vojne dužnosti. Pritom je ozbiljno mislio i na to, da Rusiji dade ustav. I prosvjetu stade dizati: otvori na hiljade škola i dade veću slobodu u nastavi. Te su reforme imale velikih posljedica, a pored ostaloga širenje socijalističkih i nihilističkih ideja. U to bukne 1863 ustanak u Poljskoj, koji A. nesmiljeno uguši. Pa premda je bio sigurno od svih ruskih vladara najdjelotvorniji u reformama, ipak je nezadovoljstvo za njegova vladanja bilo veliko: ono dovede do atentata na cara (u travnju 1866), a na pariskoj izložbi 1867 pokuša na njega atentat Poljak Berezewski. Sve je to djelovalo na A. II. vrlo teško i dovelo do vrlo oštrih policijskih mjera u cijeloj Rusiji: u prvom redu bi uspostavljena cenzura u najoštrijem obliku. A. nije ulazio ni u rat prusko-austrijski 1866, ni njemačko-francuski rat 1870-71, ali je javno pokazao svoje simpatije za Pruse, odnosno za Nijemce. G. 1872 sastao se u rujnu u Berlinu s carevima Vilimom I. i Franjom Josipom, gdje su sklopili trocarski savez. G. 1873 vodi A. rat u Kini, proširivši tamo svoj teritorij.

Još od poljskog ustanka 1863 širi se uvelike panslavistički pokret, napose kod plemstva i građanstva. Pod utjecajem toga pokreta dođe do raznih manifestacija u Rusiji, i A. bude 1877 uvučen u rat s Turskom. Sam pođe u Bugarsku. Poslije nekih neuspjeha dođe do pada Plevne i do primirja u Petrogradu, Rusija diktira 3. III. 1878 u San Stefanu Turskoj uvjete mira, ali ih kasnije Berlinski kongres znatno izmijeni. Ipak je Rusiji priznato, da drži ratnu flotu na Crnom moru. Međutim su u Rusiji »nihilisti« oštro nastupali, počinivši nekoliko atentata na cara (14. IV. 1879 Solovjev; 1. XII. pokušan atentat na vlak kod Moskve; 17. II. 1880 pokušaj, da se digne u zrak zimska palača). Naravno da je sada došlo do reakcije. Poslije smrti svoje žene Marije Aleksandrovne oženi se A. II. kneginjom Dolgorukij, s kojom je već imao više djece. I kad se spremao sazvati veliku narodnu skupštinu, da zemlji dade ustav, pade žrtvom atentata nihilista 13. (1.) III. 1881.

LIT.: Cordonne, L’empereur A. II., vingt-six ans de règne, Pariz 1883.