ALEKSANDAR I. Pavlovič, * Petrograd 23. (12.) XII. 1777, car i samodržac svih Rusa. Otac mu je veliki knez Pavao, kasniji (od 1796) car Pavao I. Umro je 1825 (1. XII.). Odgojen od Švicarca Laharpe-a u slobodoumnom duhu toliko, da je želio pobjedu francuske revolucije i govorio, da je jedino republikanska forma prava državna forma, a kraljevstvo ima biti izborno. Njegov otac nije mu bio osobito sklon i nije se u nj pouzdavao. Kad je Pavao I. 1801 (23. III.) umoren, naslijedi ga Aleksandar. U početku je ovisan od ubojica (Subov, Pahlen i Bennigsen), kasnije se okruži mladim plemićima, koji su bili njegovi savjetnici (Strogonov, Novosilcov, Korčubej i Adam Czartoryski). Po svom odgoju sklon socijalnom poboljšanju, i po njihovu savjetu, želio je ublažiti stanje kmetova, pa je to i učinio u Estonskoj, Litvi i Kuronskoj. Nastojao je urediti i financije te podići prosvjetu. Za to osnova i tri nova sveučilišta, u Petrogradu, Harbinu i Kazanu, i mnogo novih škola. Podupirao je nauku i umjetnost. Želio je u Rusiji provesti reforme i dati joj po mogućnosti ustav. Glavni mu je pomagač bio pritom njegov državni tajnik Mihajlo M. Speronskij. Međutim protivnici reforma nisu mirovali, i 1812 A. otpusti Speronskog. Reakcija je počela. U doba velikih promjena u zapadnoj Evropi, i radi Napoleonova djelovanja, A. nastoji svoju zemlju očuvati od rata, ali 1805 morade pristupiti koaliciji protiv Francuske. U bitki kod Austerlitza bore se Rusi zajedno s Austrijom protiv Napoleona. Iduće godine pomaže A. Prusku u borbi s Napoleonom, ali se i ruska i pruska vojska moradoše povući dalje od Memela. Sada se A. sastane s Napoleonom, 25. VI. 1807 na Njemenu. To dovede do mira u Tilsitu, pa i do saveza, prema kojem će oba cara zajednički uređivati prilike u Evropi. Savez je nakon godinu dana (u listopadu 1808) obnovljen u Erfurtu, kojom je prilikom N. obećao Aleksandru Finsku i Tursku. A. odmah pristupi poslu: 1809 zauze Finsku i započe rat protiv Turske, pomažući ustanak u Srbiji. Rusi osvoje sve tvrđave na Dunavu i potuku 1811 velikog vezira. U bukureštanskom miru (12. V. 1812) Rusija dobije Besarabiju i tvrđave Khotur i Bender, dakle cijelo primorje do ušća Dunava. G. 1812 dođe do prekida između A. i N. Sada Napoleon napadne Rusiju i na svom pohodu dođe do Moskve i osvoji je. U teškim prilikama, kad je A. gotovo klonuo, ohrabri ga hrabri barun von Stein, te A. odbije ponuđeni mir, a ruski narod gotovo uništi francusku vojsku na njenom povratku. Sada se diže i Pruska, dođe do oslobodilačkih ratova i bitke kod Leipziga (1813), gdje je A. vojska imala važnu ulogu. Slom Napoleonove velike vojske i spas Rusije utjecao je silno na duh A., koji je i onako bio sklon misticizmu. Uvjeren, da se sve to dogodilo samo Božjom voljom, dao se lako pod utjecaj barunice Krüdener, koja je bila prorekla pad Napoleona i njegov povratak s Elbe. Ona je bila zajedno s A. 1815 u Heidelbergu, i tu su zajedno molili i proučavali sv. Pismo. Barunica Krüdener pođe s A. u Pariz. Tu je ona na njega toliko djelovala, da je u mirovnim pregovorima nastojao, da Francuska dobije što lakše i bolje uvjete. Na bečkom kongresu neumoran je u nastojanju, da se uspostavi novi, stalan red u Evropi, te uspije, da se stvorila neutralna Švicarska i slobodna republika Jonskih otoka. Napose se zauzeo na tom kongresu za Poljake, prema kojima je od djetinstva gojio velike simpatije, pa i onda, kada su se oni pokazali kao njegovi neprijatelji, ratujući na strani Napoleonovoj. Protiv takva držanja A. prema Poljacima bili su Pruska, i Engleska, i Austrija, i Francuska, pa i Rusi, i kad je on htio uskrisiti cjelokupnu staru Poljsku, kojoj bi on bio ustavan kralj, ustale su protiv njega na bečkom kongresu i Austrija, i Engleska i Francuska. Ipak se A. nije dao smesti te je uspio zaštititi interese Poljaka. Od onog dijela Poljske, što je pripao Rusiji, stvorio je posebnu kraljevinu, združenu s Rusijom samo personalnom unijom. Osim toga dade Poljacima vrlo liberalan ustav.

A. je osnivač Svetog Saveza. Nastao u vjerski sanjarskoj duši Aleksandrovoj taj je Savez imao ne samo povezati kršćanskim duhom sve, koji su upravljali sudbinom Evrope, nego i njihove zemlje i narode. U tom se duhu sada imao upravljati svijet. A., austrijski car Franjo i pruski kralj Fridrih Vilim III. potpisaše 26. IX. 1815 akt o Svetom Savezu, po kojem će se držati propisa pravde, ljubavi i mira. Cijeli akt o tom Savezu sadržava misli i uvjerenja A., i on ga je iskreno potpisao. Međutim je Savez postao samo oruđem za Metternichovu politiku. U duhu tih ideja potaknuo je A., da se i Francuskoj dade ustav.

Poslije bečkog kongresa, pa sve do 1820, jedini je A. nastupao kao liberalac u političkom smislu. On je čak mislio, da i Rusiji dade ustav, a u nekim je krajevima Rusije ukinuo kmetstvo. Međutim su se desili događaji, koji su toliko utjecali na njegovu lako osjetljivu i promjenljivu ćud, te je ostavio svoj liberalizam na veliko veselje Metternicha i svih evropskih reakcionaraca; — to su: ubistvo njegova pouzdanika u Njemačkoj Kotzebue-a i pobuna gardijske regimente Semenovski. Sada nastaje reakcija na cijeloj liniji; napose je uvedena stroga cenzura i strog nadzor nad knjigama, koje su u Rusiju ulazile. Za liberalne ere A. dolazile su slobodno u Rusiju francuske i njemačke knjige, na sveučilištima se iznosile liberalne ideje; bilo je mnogo časnika, koji su kao okupatorna vojska bili pune tri godine u Francuskoj. Sve to, prožeto liberalnim duhom, trebalo je sada ugušiti. Mnogi od njih, okupljeni već otprije u tajnim društvima, počeše sada (1824) ozbiljno raspravljati o tome, da se car ubije, da se dođe do političke slobode ruskoga naroda. Sada nastadoše mnoge istrage zbog demagogijskih izgreda, slobodnozidarske lože bivaju proganjane, a svi planovi o reformama napušteni i povučeni. No to je samo podiglo još jači otpor, a taj cara još više ogorči. To se napose pokazalo za grčkog ustanka, koji on nije odobravao, jer je bio uperen protiv legitimnog gospodara, mada je u Rusiji bilo velikih simpatija za istovjerne Grke. A. se usto sav posvetio s jedne strane mistici, a s druge dvorskim zabavama. Već iz djetinjstva slab, bijaše uvijek boležljiv i lako sklon potištenosti. Ta je nastupila u jačoj mjeri, kad su ga počeli stizati redom udarci sudbine (smrt kćeri, nezakonite, koju je silno volio), poplava Petrograda (1824), strah od ustanka i urote protiv Romanova.

Umro je 1825 na Krimu, pun crnih misli i u velikoj potištenosti od neke groznice.

LIT.: Vandal, Napoléon et Alexandre I., l’alliance russe sous le premier Empire, 2. sv., Pariz 1891—93; Bogdanović, Historija vladanja cara A., 4. sv. ruski, Petrograd 1869; Golovin, Histoire d’Al. I., Leipzig 1859; N. Mikluilovitch, L’empereur Alexandre I., Petrograd 1912, v. 2; K. Woliszewski, La Russie il y a cent ans, le règne d’Alexandre I-er; Pariz 1923—1925, vol. 3.