DEPRETIS, Agostino, * Mezzana Corti-Bottarone (Pavia) 13. I. 1813, † Stradella 29. VII. 1887, talijanski državnik. Pravne nauke svršio je 1834 na sveučilištu u Paviji. G. 1847/8 jedan je od vođa liberalnog pokreta u pokrajini Voghera i član ljevice sardinskog parlamenta nakon uvođenja ustava. Kao odlučan branitelj ustavnih sloboda postade doskora vođom demokratske opozicije, u redovima koje se nalažahu kao njegovi drugovi u borbi A. Brofferio i U. Rattazzi. Surađivao je u listu Concordia, a s C. Correntijem i drugima osnovao je list Progresso. Bio je u vezi s Mazzinijem. Glasovao je protiv Krimske ekspedicije i kritizirao politiku Cavourova ministarstva, u prvom redu u pitanjima carinske i financijske politike. G. 1859 postade guverner Brescie, a 1860 Garibaldijev prodiktator na Siciliji, gdje se odlučno zalagao za pripojenje otoka kraljevini Italiji. Zbog sukoba s Crispijem, generalnim tajnikom diktature, odstupi i vrati se u Turin. Od ožujka do prosinca 1862 stajaše na čelu ministarstva za javne radove u kabinetu Rattazzija, a 20. VI. 1866 uoči objave rata, postade ministar mornarice u kabinetu Ricasolijevu. Iako je njegovo djelovanje uglavnom bilo ograničeno na upravne poslove, ipak je imao svoju riječ i kod toka događaja, koji su doveli do talijanskog poraza kod Visa. Povodom ministarske krize, ostavi 1867 ministarstvo mornarice i preuze ministarstvo financija, koje je zadržao do konačnog pada Ricasolijeva ministarstva 10. IV. 1867. Nakon Rattazzijeve smrti 1873 postade predsjednikom stranke, a iza odstupa Minghettijeva konzervativnog kabineta dođe vlast u ruke prvog ministarstva ljevice s D-om kao predsjednikom 25. III. 1876. Premda stranka bijaše znatno ojačala kod novih izbora u listopadu 1876, ministarstvo je ne mogaše držati na okupu. Skrajnji dio ljevice prijeđe u opoziciju; vladi se upisivaše u grijeh preveliko popuštanje u crkvenoj politici, ali se povodom čestih protucrkvenih demonstracija i odnosi s Vatikanom postepeno pogoršavahu. D. odstupi 8. III. 1878, no 12. XII. iste godine postade opet predsjednik ministarskog vieća zadržavši i lisnice vanjskih i nutarnjih poslova. Ta se vlada nakon Berlinskog kongresa 1878 nastojala približiti centralnim silama, da tako ublaži izolaciju, u kojoj se Italija tada našla. Nepovoljne gospodarske prilike nastojala je vlada poboljšati gradnjom željeznica i cesta. Povodom spora između komore i senata zbog poreza na mljevenje D. odstupi u studenom 1879 i zadrža u kabinetu Cairolija lisnicu unutarnjih poslova. Kad Cairoli zbog francuskog protektorata nad Tunisom 1881 odstupi, D. postade ponovno ministar predsjednik i dovede do prvog Trojnog saveza s centralnim silama od 20. V. 1882. Udešavajući svoju politiku prema duhu tog saveza suzbijao je iredentističke pojave, koje su osobito ojačale nakon smaknuća Tršćanina Guglielma Oberdanka. S vremenom je napustio svoje radikalne poglede i u suradnji s umjerenim elementima desnice i ljevice započeo politiku brisanja stranačkih krajnosti nazvanu trasformismo. Pitanje kolonijalne ekspanzije dovede do opozicije glavnih predstavnika historijske ljevice, t. zv. pentarhije i nekih republikanaca. Vladina kriza od 29. VI. ojačala je D-ovo ministarstvo, koje je 1887 uspjelo postići znatno povoljnije uvjete za Italiju unutar Trojnoga saveza. Kod rekonstrukcije kabineta 1887 dovede D. u nj Crispija i Zanardellija, što je bio njegov posljednji politički uspjeh, jer je iste godine umro.

LIT.: A. Breganze, A. D. e suoi tempi, Padova 1894; P. S. Massimo, A. D., Napulj 1887; J. Grabinski, A. D., Bruxelles 1890; S. Cilibrizzi, Storia Parlamenture, Politica e Diplomatica d’Italia, Da Novara a Vittorio Veneto II., Milan-Rim-Napulj 1925.J. N.