DEPOZITI (prema lat. depositum »pohranjeno blago«, franc. dépôt) su u širem smislu svi novčani zajmovi, koje općinstvo u obliku uložaka podjeljuje banci, a koje je banka dužna pod određenim uvjetima i na zahtjev vratiti; u užem smislu d. su samo one svote, koje su uložene kod banaka na posebne depozitne račune, na koje banke već prema prilikama na tržištu, plaćaju najmanje kamate, a često uopće ne odobravaju kamata. Takav bankovni d. nije dakle štedni uložak, nego je to prolazni, lako pokretljivi novac — pričuva gotovine, koju poduzeća i poslovni ljudi mjesto u svojoj blagajni drže na računu kod banke. Korist je takvog ulaganja u tome, što je novac sigurno pohranjen i što se njime može uvijek lako i brzo raspolagati i obaviti plaćanja putem doznake odnosno čeka.

Značajka je depozitnog posla stalan odnos banke i njezina klijenta, koji je u tom poslu uvijek vjerovnik.

Po vremenu i načinu podizanja d-a razlikuju se: a) d. po viđenju (a vista), koji se mogu uvijek i bez otkaza podići; b) stalni d., koji se mogu podići samo nakon izminuća ugovorenog roka, do kojeg su uloženi u banku; c) d. uz otkaz, koji se mogu podizati samo uz otkaz, kojemu je rok unaprijed ustanovljen. Na depozite »a vista« banka plaća najmanje kamate uobičajene na tržištu, dok se stalni d. i oni s rokom ukamaćuju po ugovorenoj stopi, koja je to viša, što je depozit stalniji i otkazni rokovi duži, pa je prema tome i banka u mogućnosti da za njih izabere povoljniju upotrebu.

Veliku većinu d-a sačinjavaju obično d. »a vista«, koji, iako jako pokretljivi i nestalni, u svojoj ukupnosti tvore ipak za depozitnu banku jak izvor sredstava za kratkoročne kreditne operacije, jer u normalnim prilikama odliv s jednih računa nadoknađuje se prilivom na druge, tako da ukupan iznos d-a ostaje prilično stalan ili se tek u dužim razdobljima mijenja (isp. He II, str. 191.).M. Š-ć.