DEPOPULACIJA, smanjivanje pučanstva (od lat. »depopulatio«) nastaje uglavnom ili nesvijesno kao posljedica općeg mlohavljenja, degeneracije određenog naroda ili još češće kao svijesna težnja, da se zbog gospodarskih ili drugih razloga (komoditet i t. d.) smanji broj djece u obitelji. Današnje stanje pučanstva na svijetu nije posljedica nekog smišljenog rada sa strane države: države u novije vrijeme doduše svijesno nastoje oko povećanja broja pučanstva, a takvih je pokušaja bilo i u prošlosti, ali svi ti pokušaji nisu dali većih posljedaka. Inače države uglavnom nastoje podići broj pučanstva povećanjem poroda, a nije poznato da bi koja država nastojala povećati broj pučanstva smanjivanjem pomora.

Kakav je odnos umnažanja pučanstva bio prije 1770, ne znamo; od 1770 do sada svijet se umnožio po prilici za 350%. Međutim, od početka 20 st. godišnji prirast u većini evropskih zemalja opada. Broj poroda u pojedinih naroda toliko je opao, da se približava broju pomora. Kad se godišnji porod i pomor izjednače, kažemo, da je godišnji prirast jednak ništici t. j. narod se ne množi.

Uzevši sve demografske podatke u obzir, može se bijela rasa podijeliti na 3 područja:

1. Rusija sa 175 milijuna stanovnika (1936). Čisti obrok plodnosti je visok, vjerojatno najviši dosada, jer je pomor opao u jednakom razmjeru kao i plodnost.

2. Južna Evropa (Portugal, Španjolska, Italija, balkanske države) s Poljskom i Kanadom, oko 175 milijuna stanovnika. Čisti je obrok plodnosti u svakoj ovoj zemlji za polovinu manji nego u Rusiji, a u nekima je čak vrlo nizak.

3. Zapadna, sjeverna i srednja Evropa, U. S. A., Australija i Novi Zeland, oko 370 milijuna stanovnika. Tu se pučanstvo više ne množi, porodi ne popunjavaju od pomora nastale praznine u pučanstvu.

Područja pod 2. i 3., koja zauzimaju čitavu Evropu bez Rusije, USA, Kanadu i Okeaniju, porasla su za 3.5 milijuna ljudi g. 1933, a Rusija je g. 1927—33 rasla 3 milijuna godišnje.

Pučanstvo bi u Rusiji, da ostane plodnost i pomor kao 1927—33, ili da opadaju plodnost i pomor u istom omjeru, naraslo do g. 2.000 na 650 milijuna. Da pak plodnost i pomor ostanu isti kod naroda na Z. i S. Evrope kao 1933, njihovo bi se pučanstvo do iste godine smanjilo od sadašnjih 197 milijuna na 150 milijuna.

Razlozi d-e leže ponajviše u težnji za malenom obitelji. Ova je težnja više psihološke naravi, a manji joj je razlog loše ekonomsko stanje. Imućni imaju naime svagdje manje djece nego siromašni, osim u Švedskoj. Tu školovanija zanimanja imaju veće obitelji nego seljaci i radnici. Zapravo nagli pad poroda pojavio se kod naroda tek onda, kad se i seljak i radnik odlučio držati obitelj na malom broju (1—2 djece). Želja za osobnim uživanjem, težnja roditelja

Množenje stanovništva u Evropi — po obrocima*)
Prosječni godišnji obroci priraštaja u postocima

Prosječni godišnji obroci priraštaja u postotcima za višim položajima, težnja, da djeca dobiju odgoj za viša mjesta, nego što ih imaju roditelji, zatim strah od siromaštva, uzrok su, da roditelji ne žele imati djece, jer žele veću slobodu, a manju brigu za djecu. Osjećaj straha od siromaštva je relativno jači kod bogatih, jer teže za još većim bogatstvom. Sve su to psihološki razlozi, da se roditelji boje djece.

Narodi, koje je d. već zahvatila ili im je na pomolu, naprežu se da im porod dalje ne opada. Pomor se naime kod naroda zapadne kulture spustio već na razmjerno najniže razine. Zato se narodi za njegovo snizivanje toliko niti ne naprežu. Porod kušaju podići ili zadržati njegovo daljnje opadanje mnogim socijalnim sredstvima: pomažu obitelji s brojnijom djecom i smanjuju brigu oko uzgoja djece, dižu ugled žena, koje rađaju, tereti svaljuju se na one obitelji, koje nemaju ili imaju malo djece; neženje se oporezuju, a brojnijoj obitelji se porez otpisuje ili smanjuje. Pomoći, što se daju brojnijim obiteljima, isplaćuju se na ruke žena, čime se u žene diže osjećaj neovisnosti. Te mjere nisu mogle spriječiti opadanje poroda, ali je porod polaganije opadao (Njemačka, Italija) nego u onim zemljama, gdje nije davana pomoć (Engleska, Francuska, Amerika).

Koliki je broj djece poželjan zavisi od mnogih čimbenika, a iskustvo je uglavnim pokazalo, da je obitelj sa 4 djece najsretnija, a obitelji s preko 6 djece teško mogu dati djeci potrebni odgoj, a prekobrojna djeca stavljaju na roditelje prevelike zahtjeve, osobito na majku.

Obitelj s jednim djetetom je najnesretnija. Odgajanje jedinaca tako je teško, a često i tako bezuspješno, da ono postaje javno pitanje, te ga nastoje riješiti i pedagozi i medicinari. Jedinci (maze) zaostanu često u razvitku onih težnja, koje izviru iz socijalnih nagona: oni su egocentrični, sebični, nedruštveni, samovoljni i vlastohlepni, nemarni za koristan rad, asocijalni ili antisocijalni. Stoga dolaze u sukob sa svojom okolinom. Ako je ova jača, onda oni pate od neuroza; ako je okolina slabija (roditelji, bračni drug i sl.), onda ona pati. Kad bi velik dio naroda ili čitav narod prihvatio ovaj oblik obitelji s jednim djetetom, rodilo bi se takovo čitavo pokoljenje, koje bi upropastilo narod i brojčano i duševno. D. vodi svaki narod u moralnu i biološku smrt.

Više ima mjera, kojima se mjeri zdravotna snaga nekog naroda t. j. da li se množi ili opada. Prvu kazuje brojka općeg roda t. j., koliko se djece rodilo neke kalendarske godine na svakih 1000 stanovnika. Ti godišnji obroci opadaju od godine u godinu kod svih civiliziranih naroda od konca 19. st. (1870), kod nekih od početka 20. st. (1900), a negdje tek poslije svjetskoga rata. Gdje je počela kasnije opadati, ondje naglije pada.

Opći porod (natalitet)

U Evropi bila je plodnost brakova u prošlosti manja nego što se misli. Žene s 8 i više djece bile su rijetke, a žene s 5 djece bile su vjerojatno jednako brojne kao i one s manje od 5 djece. Jedino u istočnoj Evropi bila je plodnost brakova veća. Drugi kontinenti nisu nikada bili osobito plodni. Malthus, Darwin i Carr-Saunders ističu, da barbari imaju manju plodnost od civiliziranih naroda. Dosad su barbari propadali, kad su došli u dodir s bijelom rasom, odnosno njezinom civilizacijom, sada ta civilizacija upropašćuje i samu bijelu rasu.

Budući da ni brojke općeg poroda, a ni brojke o plodnosti udatih žena (koliko se djece rodilo neke kalend. godine na 1000 udatih žena u dobi 15—49 god.), nisu odavala pravi smjer množenja pučanstva, to su demografi uveli sigurnije brojke. Prva je obrok rođene ženske djece na svaku ženu u zreloj dobi (15—49 g. To je grubi obrok množenja. Taj je obrok oko 1870 iznosio na Zapadu i Sjeveru Evrope 2,1. To znači, da se rodilo oko 210 djevojčica (i oko 220 dječaka) od 100 (udatih i neudatih) žena za vrijeme njihove zrele dobi. G. 1911—14 snizio se taj obrok na 1,6, a 1933 pao je ispod 1,0 (0,9), što znači, da 100 žena nije rodilo ni toliko djevojčica, koliko treba da ih nadomjeste na broju, već za 10 manje (90). U tim krajevima Evrope i u Austriji taj je obrok ispod 1 od 1926, u Njemačkoj i Švedskoj od 1928, u Norveškoj od 1931, u Francuskoj od 1933. Nešto je možda viši od 1 u Danskoj, Češkoj, Slovačkoj, Ugarskoj, USA, Australiji i Novoj Zelandiji. U Kanadi je oko 1,4, u Italiji oko 1,5. u Poljskoj oko 1,6, u Bugarskoj oko 1,8, u Hrvatskoj oko 2,1. U Rusiji je plodnost danas takva kao na Zapadu i Sjeveru Evrope prije 50 godina. Kod dosadašnje plodnosti mora sjeverna i zapadna Evropa početi izumirati i onda, kad bi svako žensko dijete, što se rodi, doživjelo 50. godinu, kad sposobnost za rađanje prestaje. Još je bolja mjera za plodnost čisti obrok množenja, koji govori, koliko će unučica otpasti na svaku današnju ženu (svoju baku) u zreloj dobi, jer se kod njegova izračunavanja uzima u obzir i današnji pomor. Taj čisti obrok još je manji od gruboga.

Kad se uzme u obzir današnja snižena plodnost i pomor i izračuna opadanje naroda diljem budućih godina, onda se dobije, da će od sadašnjeg naroda na zapadu, sjeveru i središtu Evrope, USA biti 

Ako se plodnost velikog dijela bijele rase ne poveća, na 120 godina snizit će se njen broj ispod trećine sadašnjega.

Već sada se pojavljuje, a za desetke godina bit će jasnija, još i druga promjena na tim narodima. Oni će

ostarjeti, jer ne će imati podmlatka. Imat će razmjerno mnogo više starijih od 60 godina nego današnji. Prije 60 godina omjer je između mlađih od 20 god. i starijih od 60 god. bio 6:1, oko 1930 iznosi taj omjer 3:1, a 1980 iznosit će 1:1. Tako na Zapadu i Sjeveru Europe.

Depopulaciji mogu naravno biti uzrokom drugi razlozi, a napose iseljavanje. Irska je klasičan primjer za tu vrstu opadanja pučanstva, ali i u hrvatskim je krajevima takvo opadanje djelovalo.

LIT.: Burgdörfer, Das Volk ohne Jugend, 1932; Carr-Saunders, World population, 1936; Kuczynski, Population movements, 1936; Kroatien und Slavonien in Budapest, 1896; Th. Rice, Racial Hygiene, 1929; A. Štampar, Higijena i soc. medicina, 1940; F. Vrbanić, Jedno stoljeće u razvoju broja žiteljstva Hrv i Slav., 1899 (Rad 140); M. Zoričić, Žiteljstvo Kralj. Hrv. i Slav, po zvanju i zanimanju (Rad 1896).J. R-n.