DEPOLARIZACIJA. 1. U nauci o elektricitetu d. je uklanjanje ili sprečavanje električke polarizacije u galvanskim člancima. Kako polarizaciju prouzrokuje poglavito vodik, koji se elektrolizom izlučuje na pozitivnom polu članka, d. se sastoji u uklanjanju slobodnog vodika s površine pozitivnog pola. Depolarizatori su oksidacijska sredstva, koja lako otpuštaju kisik; ovaj se s nascentnim vodikom spaja u vodu. Obični depolarizatori su: dušična kiselina (u Groveovu i Bunsenovu članku), manganov superoksid (u Leclanchéovu članku), bakreni oksid (u kupronovu članku), kromna kiselina, odnosno smjesa kalijeva bikromata sa sumpornom kiselinom (u II. Bunsenovu članku), olovni superoksid (u akumulatoru s olovom).
2. U optici d. u prvobitnom smislu je prijelaz polarizirane svjetlosti u djelomično ili posve nepolariziranu svjetlost. Tako se polarizirana svjetlost depolarizira odbijanjem od hrapavih površina ili prolazom kroz mutna sredstva, u kojima se svjetlost raspršuje. Ovaj drugi slučaj je osobito važan, jer se iz iznosa d. daju izvoditi zaključci o prirodi ultramikroskopskih čestica ili tvorba, na kojima se svjetlost raspršuje. Kod toga se proširuju i pojam mutnog sredstva i pojam d-e. S gledišta raspršivanja svjetlosti pojam mutnog sredstva obuhvaća ne samo koloidne otopine i suspenzije stranih čestica u tekućinama i u plinovima, nego i optički čiste tekućine, u kojima ima samo molekularnog raspršivanja svjetlosti. S druge strane prošireni pojam d-e obuhvaća kod toga ponajprije manjkavost u polarizaciji svjetlosti raspršene pod kutom γ = 90° prema smjeru širenja primarne svjetlosti, jer bi po Rayleighovoj teoriji raspršivanja svjetlosti na optički izotropnim prozirnim česticama, vrlo malenim prema valnoj dužini svjetlosti, trebalo za ovaj kut opažanja očekivati potpunu polarizaciju i onda, kad je primarna svjetlost nepolarizirana. Konačno govori se u ovakvom slučaju o d-i raspršene svjetlosti i za druge smjerove opažanja (γ 90°), u kojima raspršena svjetlost ni po Rayleighovoj ni po Mieovoj teoriji nije potpuno polarizirana (→ raspršivanje svjetlosti). Ovamo pripadaju n. pr. mjerenja d-e u nebeskoj ili općenito u atmosferskoj svjetlosti.
Mjerenje d-e načelno bi trebalo vršiti tako, da se djelomično polarizirana svjetlost promatra kroz analizator, koji se dade okretati, pa se odrede dva njegova položaja, u kojima propuštena svjetlost pokazuje maksimalan i minimalan intenzitet, te se ovi intenziteti izmjere. No ova je metoda nepouzdana za malene iznose d-e, jer su razlike intenziteta premalene. Za opažanje malenih d-a upotrebljavaju se Savartov polariskop, Cornuov polarimetar ili Haidingerov dihroskop.
Definicija stupnja ili iznosa d-e nije jednoznačno provedena, jer ga dvojako definiraju, prema tome, da li kod istraživanja više polaze s eksperimentalnog ili s teoretskog gledišta. Promatramo li djelomično polariziranu svjetlost kroz analizator, propušteni intenzitet I odgovara općenito formuli: I = i1 + i2 cos2δ, gdje su: i1 intenzitet nepolariziranog dijela, i2 intenzitet polariziranog dijela, a δ je kut između ravnine titranja polariziranog djela i ravnine titranja u analizatoru.
Onda se iznos ili stupanj d-e definira ovako: ∆ = Im/IM= i1/i1+i2 gdje su Im i IM minimalni i maksimalni intenzitet svjetlosti propuštene kroz kroz analizator. Oslanjajući se više na teoretske razloge, Gans je za stupanj d-e uveo definiciju: Θ = i1/i2 = Im/IM-Im. Između ∆ i Θ postoji relacija: Θ = ∆/1-∆. Za ∆ se često upotrebljavaju i nazivi stupanj ili faktor polarizacije.M. K.