A - Elektrika (Svezak I - Svezak V)
A  B  C  Č  Ć  D    Đ  E 
Prelistajte enciklopediju
Natuknica: Aleksandar, pape toga imena
Svezak: 1
Stranica: 206 - 207
ALEKSANDAR, pape toga imena:
A. I. sv. (o. 107—116), spomen 5. V. Peti nasljednik sv. Petra. Vijesti su o njemu oskudne i nepouzdane, a dekreti i pisma, koja mu se pripisuju, potječu iz kasnijeg vremena.
LIT.: Dict, de Théol. cath., I./1. (1930), 708—709.
A. II. (1061—1073), veliki reformator crkvene discipline, teško uzdrmane simonijom, konkubinatom klera i lajičkom investiturom. U radu oko reforme služio se brojnim sinodama, poslanstvima legata u različite zemlje, crkvenim kaznama i »patarijom«, pučkom organizacijom za pobijanje neurednog života klera, koja je nastala i njegovim nastojanjem, dok je još bio svećenik u Milanu. Među njegovim suradnicima ističu se sv. Petar Damiani i monah Hildebrand, kasniji papa sv. Grgur VII. Kako se nakon njegova izbora nije zatražila od njem. kralja potvrda, propisana dekretom (1059) Nikole II., dade Henrik IV. u svojstvu »patricija Rimljana« protuzakonski izabrati za papu parmanskog biskupa Kadala (Honorij II., 1061—1072), no već 1064 bude A. priznat na njemačko-talijanskoj sinodi u Mantovi, a Kadalu ostade samo parmanska biskupija. A. je radio u prilog normanskom vojvodi Vilimu Osvajaču u zauzimanju Engleske, a pomagao je Rogera I. u vojevanju protiv Arapa na Siciliji.
LIT.: K. J. Hefele, Conciliengeschichte, IV., 2. izd. 1879; Dictionnaire de Théol. Cath. I./1., 1930; F. Rački, Documenta, Zagreb 1877; J. Hergenröther, Handbuch der allgem. Kirchengesch., II., 5. izd. 1913.
A. III. (1159—1181), prije Rolando Bandinelli, glasoviti profesor teologije i kanonskog prava u Bologni. Njegova »Stroma Rolandi« uzoran je komentar drugom dijelu Gracijanova dekreta. Kao teolog naslanja se na školu P. Abélarda, čije krupnije zablude pobija. Znatno njegovo teol. djelo »Sententiae«, važan izvor povijesti teologije prije Petra Lombarda, očituje samostalna mislioca.
Zakonito izabran vodio je oko 18 godina borbu s Fridrikom I. Barbarosom, koji je htio od papinstva učiniti pokorno oruđe carsko-njemačke politike, pa je podržavao redom tri protupape; dok je gotovo sva crkva pristajala uz Aleksandra, Barbarosa ga je priznao istom nakon svog poraza kod Legnana (1176) nagodbom u Mlecima (1177). Ploveći A. u Mletke zaustavi se u Zadru, gdje bi svečano i radosno dočekan, a u crkvi sv. Anastazije (Stošije) pozdravljen hvalospjevima na hrvatskom jeziku. O njegovoj skrbi za dalmatinsku Hrvatsku svjedoče mnoga pisma. Prinudio je engleskog kralja Henrika II., da poštuje stara prava Crkve, ali ga je i branio, ne dajući plemstvu, da odveć stegne kraljevsku vlast. Henrik se od svoje volje izjavio vazalom Sv. Stolice. Od preko 500 dekretala (»Consulta Alexandri«) većina je ušla u Dekretale, sabrane nalogom Grgura IX. A. III. je jedan od velikih papa srednjega vijeka. U vršenju vlasti, kakve dotad kršćanstvo nije vidjelo, bio je umjeren, osobno krepostan, neslomljiv u teškoj borbi za slobodu Crkve i narodâ. Umro je u Cività-Castellana, kamo se sklonio od bijesa rimske demokracije.
LIT.: J. Hergenröther, Handbuch der allgem. Kirchengeschichte, II., 5. izd., 1913 (tu i lit.); H. Reuter, Geschichte Alexander des dritten und der Kirche seiner Zeit, 3. sv., 2. izd., Leipzig 1860; J. Hefele, Conciliengesch., V., 2. izd., 1886; Dict. de Théol. Cath., I./1., 1930; T. Smičiklas, Cod. dipl., II., 1904; Farlati, Illyr. Sacr., V., 1775.
A. IV. (1254—1261), vladao je u doba teških nemira u Italiji, što su ih izazvali brojni mali tirani i Manfred, koji je prisvojio papinska lena Napulj i Siciliju. Za prijestolnih borba u Njemačkoj protivio se izboru četirigodišnjeg dječaka Konradina, sina Konrada IV. Nakon smrti Vilima Nizozemca, kad su nesložni velikaši izabrali dva kralja, samo je kratko vrijeme pristajao uz Rikarda od Cornwallisa, inače je bio neutralan. Pobožan i čestit, ali kadšto slab i neodlučan, popuštao je utjecaju nevrijednih savjetnika. Branio je monahe prosjačkih redova od dijelom neopravdanih napadaja, tako u sporu oko katedrâ pariskoga sveučilišta. G. 1257 stavio je katolike Rusije pod jurisdikciju biskupa na Lezbu. O njegovoj skrbi za Hrvate piše T. Smičiklas, Cod. dipl. IV., 1906 i V., 1907. Uzalud je kušao predobiti bizantskog cara Teodora II. Laskarisa za uniju i pokrenuti križarsku vojnu na Tatare.
LIT.: J. Hergenröther, o. c. (tu izvori i lit.); Dict, de Théol. cath., I./1., 1930; Tenckhoff, Papst Alexander IV., Paderborn 1907.
A. V., protupapa (1409—1410), prije Petar Philargis, Grk sa Krete (P. de Candia), franjevac, ugledan teolog, autor vrsnog komentara teološkoga priručnika »Libri Sententiarum«, milanski nadbiskup; od 1405 kardinal (u doba »zapadnoga raskola«), priključio se akciji kardinalâ zakonitoga pape Grgura XII. i protupape Benedikta XIII. za saziv općeg sabora, da se vrati Crkvi mir i provede reforma. Sabor, protuzakonito sazvan i nemajući glave (zato nikad ni priznat od Crkve), otvoren 25. III. 1409 u Pisi, arogirao je sebi pravo, da skine oba pape, te u 19. sjednici izabere Petra Philargisa, koji se prozove Aleksandar V. Tako su sad uza zakonitog papu bila dva protupape, svaki sa svojom obedijencijom, a najveću je imao Aleksandar, koga je još u 16. st. sv. Robert Bellarmino držao zakonitim papom. A. je izdao bulu proti Ladislavu, kralju napuljskom i nuskralju ug.-hrv. (1386—1409), koji bješe prisvojio dio papinske države. Nema dokaza, kako neki uporno tvrde, da je umro otrovan od svog pristaše i savjetnika kardinala Cosse, kasnijeg protupape Ivana XXIII.
A. VI. (1492-1503), prije Rodrigo Borgia, nećak Kaliksta III., koji ga je obasuo bogatim prebendama i 1456 učinio kardinalom. Potomak starošpanjolskoga plemstva de Borja y Doms, posjedovao je i velik vlastiti imutak, pa je provodio raskošan život. Kao kardinal imao je od udate Vanozze de’Catanei četvero djece (Juan, Cesare, Jofré, Lucrezia), a još dvoje vjerojatno od druge matere. Moralna anarhija humanističke Italije i Rodrigova sposobnost učiniše, da je izabran za papu, što je polučio i simonijom. Nije se držao obećanja, datih kardinalima, da će se popraviti. Sa sinom Cesarom htio je sekularizirati papinsku državu. U drugu ruku povijesna znanost zabacuje koješta, što mu se nekoć pripisivalo. Manje se danas vjeruje i dnevniku njegova ceremonijara Burcharda. Ne stoji, da je umro otrovan. Nepomirljiv mu je bio protivnik dominikanac Jeronim Savonarola u Firenzi, koji je u borbi protiv A. podlegao i bio vješan i spaljen. A. se prilično trudio oko velike vojne akcije protiv Osmanlija, slao je kralju Vladislavu znatne svote novaca za obranu Ugarske i Hrvatske, tako 1501 i 1502 samih prinosa od kardinalâ preko 106.000 dukata. G. 1493 izgladi nastali spor između Španjolske i Portugala oko podjele otkrivenih zemalja, kamo je još iste godine počeo slati misionare. Stekao je zasluga za uređenje i poljepšanje Rima, dao obnoviti Anđeosku tvrđavu i slikama Pinturicchija ukrasiti t. zv. appartamento Borgia (od 1897 muzej).
LIT.: L. Pastor, Geschichte der Päpste, III., 1895; J. Hergenröther, o. c., III., 5. izd., 1915; Theiner, Vetera Mon. Slav. merid., I., Rim 1863; Dict. de Théol. cath., I./1., 1930.
A. VII. (1655—1667), prije Fabio Chigi, iz Siene, kardinal drž. tajnik za Inocenta X., vrlo bogoljuban, obrazovan, vješt poslovima, ljubitelj znanosti i umjetnosti, i kao papa veoma radin. Pomagao je, koliko je najviše mogao, mletačku republiku u borbi s Osmanlijama, a za uzvrat primi republika natrag isusovce, koje je 1605 prognala radi njihove vjernosti papi. Mučni spor s Lujom XIV. i Mazarinom, što ga je skrivio izazovnim postupcima franc. poklisar u Rimu Créqui, doveo je do francuske okupacije Avignona i Venaissina; spor, izglađen u Pisi (1664), teško je ponizio Sv. Stolicu. Do pred svoju smrt pobijao je janzenističke zablude, a da očuva čistoću vjere i morala, osudio je 45 pogubnih propozicija. (Tekst i tumač v. u Dict. de Théol. I./1., 1930). Kao vanredan prijatelj umjetnosti uposlio je velik broj umjetnika, među njima Berninija, koji je uz druga znatna djela izveo divnu kolonadu pred bazilikom sv. Petra, Scala Regia u Vatikanu, postavio na genijalan način katedru sv. Petra u koru bazilike prvaka apostolskog i t. d.
LIT.: L. Pastor, Gesch. der Päpste, XIV./1., 1929.
A. VIII. (1689—1691), Mlečanin, prije Petar Ottoboni. Izravnao je neke sporove s Lujom XIV., koji vrati Avignon i Venaissin, ali je ipak osudio poznata 4 galikanska članka od 1682, radi čega je došlo između kralja i pape do napetih odnosa. Osudio je i 30 teoloških propozicija (tekst i tumač v. u Dict. de Théol. Cath. I./1., 1930).
LIT.: L. Pastor, Gesch. der Päpste, XIV./2., 1930. M. V.