DENARIUS, denar, dinar, (lat. denarius, grč. većinom δηνάρον, a kasnije i δηνάριος). God. 269 pr. K. napustili su Rimljani bakrenu valutu i počevši iste godine kovati srebrni novac prešli su na srebrnu vrednotu. U novome metalu imenovana novčana jedinica predstavljala je deset puta (deni) veću vrijednost od dotadanjega bakrenog asa, pa je zato nazvana: nummus denarius. Normalna težina denara iznosila je 1/72 rimske libre ili 4,55 g, a kao oznaka vrijednosti utisnut je na novcu znak X ili , što se s vremenom napustilo. D. se dijelio na svoje manje dijelove, i to na polovinu, quinarius, i na četvrtinu, sextertius. God. 217 pr. K. reduciran imao je d. do cara Nerona (54—68) težinu od 3,898 g. Iza toga je vrijednost d-a stalno opadala. Na aversu je imao d. žensku glavu pod kacigom (Roma) i znak vrijednosti (X), a na reversu Dioskure na konjima i natpis: ROMA; kasnije dolaze na rev. i drugačije slike, kao Victoria ili Diana na kolima sa dva konja (denarii bigati) ili Jupiter ili koji drugi bog na četveropregu (denarii quadrigati). U doba carstva na aversu denara glava je cara, carice ili kojega člana carske kuće, a na reversu dolaze različne alegorije, koje se odnose na djela i vrline onoga, tko je na av. prikazan. Portreti vladara su gdjekada upravo umjetnički izrađeni. Kad je Neron zaveo zlatnu valutu, d. je dobio vrijednost 1/25 aureusa ili težinu od 3,41 g. Za općega valutnog pogoršanja u 3. st. d. je spao na stupanj sitnoga računskog novca. Dioklecijan (284—305) je d. kovao opet od dobra srebra. Kroz stoljeća bio je d. najvažniji novac staroga svijeta, pa još i iza propasti zapadnorimskoga carstva kurzirao je on još dugo kao trgovački novac. Osobito je kolao u velikoj količini u Franač. državi, a Karlo Vel., kad je zaveo novi novč. sustav, i opet je novčanoj jedinici dao ime denar. U Franačkoj se kovalo iz libre srebra 240 denara s normalnom težinom od 1,53 g. u tehnički gruboj izradi; na av. je obično križ, a na rev. ime vladara ili kovnice ili kakva zgrada, a tek kasnije javljaju se tu slike svetaca ili vladara. U sred. vijeku doživio je d. najraznoličnije promjene i u izgledu i u težini i proširio se po svim zemljama Evrope i bližeg Istoka, gdje su ga prihvatili i Arapi, ali arapski dinar je zlatni novac, počeo ga kovati 685 Abd ul Melik. I u hrvatskoj se numizmatici javlja denar, pa je on i pod nazivom dinar najobičnija oznaka za srebrni sitni novac. U Slavoniji su kolali autonomni herceški i banski d. pod imenom: d. banalis, d. Zagrabiensis, d. Grecensis (grički d.), d. Herrici bani, d. cruciatus, d. regius, d. antiquus. U Hrvatskoj uz obalu Jadranskog mora upotrebljavao se mletački: d. parvus i d. grossus Venetus; mlet. d. parvus imao je kod nas i narodna imena: bolanča, pinez. U republici dubrovačkoj je od početka 14. st. pa sve do 1761 najvažnija vrst novca dinar, od 1626 nazivan dinarić. To je bio novac, koji je kroz stotine godina vrijedio kao rado primano plaćevno sredstvo ne samo u Dubrovniku već i po cijelom Balkanu, a napose po hrvatskim zemljama Bosni i Slavoniji. Kao glavnu vrst svoga novca kovali su dinare i bos. banovi i kraljevi, vojvoda Hrvoje u Splitu, kralj Nikola Iločki i grof Nikola Zrinski u Gvozdanskom. Uz dinare kovani su u Slavoniji, Dubrovniku i Bosni i poludinari. I u Srbiji sred. vijeka zvao se srebrni novac dinar, a u 19. st. je od 1879 d. novčana jedinica, kovan od srebra u težini od 5 g. i u finoći od 835 tisućina (v. tablu Novci).

LIT.: F. Gnecchi, Monete Romane, Milan 1907; Mattingly, Roman coins, 1928; Luschin, Der Denar der lex salica, Sitzungsb. der Wiener-Akad. 1910; Ljubić, Opis jugoslav. novaca, 1875; Rešetar, Dubrov. numizmatika, I., II.J. R-o.