A. Etolski, živio 280 pr. Kr. na dvoru makedonskoga kralja Antigona Gonata, helenistički pjesnik iz Pleurona, pisao kratke epe, epigrame i elegije.

A. iz Afrodisije, posljednji znatniji filozof peripatetičke škole, naučavao u Ateni između 198 i 211 g. po Kr., glasoviti komentator Aristotelovih spisa, zbog toga i nazvan »ekseget«. Napose se ističe njegov komentar Aristotelove metafizike. Zaslužan je, što se trudio, da Aristotelovu nauku prikaže vjerno i obrani od stoičkih utjecaja, odbijajući napose njihov determinizam (v.), ali je ipak od Aristotela odstupio učeći, da je sve pojedinačno i stvarno i po prirodi prije općenitoga, koje je kao pojam samo predmet mišljenja. Polazeći od Aristotelove nauke, da je duša oblik tijela, izvodi, da duša nije neumrla. Utjecaj A. osjetio se u Italiji u previranju krajem srednjega i na početku novoga vijeka, kad su se neki filozofi, zvani »aleksandristi«, osobito Pietro Pomponazzi, priklonili njegovu tumačenju Aristotelove nauke za razliku od »averoista«, koji su se držali arapskih, napose Averroesovih djela o Aristotelu. M. P-s.

A. Polihistor (L. Cornelius) * oko g. 100 pr. Kr. u Miletu, za Mitridatovih ratova zarobili su ga Rimljani, no Sula ga g. 82 oslobodi, te je postao rimskim građaninom. Napisao je više povijesno-zemljopisnih djela: o postanku Rima, o povijesti i zemljopisnim prilikama Ilirika, te pojedinih prednjoazijskih zemalja, Judeje, Indije i Egipta. Bavio se gramatikom i napisao komentar nekim grčkim pjesničkim djelima. Od njegovih spisa poznati su samo odlomci. Z. D-i.

A. iz Tralesa u Lidiji, grčki liječnik, brat Antemija, graditelja crkve sv. Sofije u Carigradu, živio u Rimu sredinom 6. st. kao praktičan liječnik pišući pod starost znamenite medicinske knjige (o patologiji i terapiji unutrašnjih bolesti), koje su mnogo proučavane i ubrzo prevedene na arapski. Naslanjajući se mnogo na Galena udaljuje se ipak od njega kao praktičar, osobito u terapiji.

A. Jeruzalemski, † 251, biskup u nekom kapadokijskom gradu, suosnivač velike crkvene knjižnice u Jeruzalemu. Za cara Septimija Severa prvi put utamničen, no poslije oslobođen; za Decijevih progona umro u tamnici.