DEMOSTEN (Δημοσϑένης), * Peanija (selo u Atici) 384/3, † Kalaurija 12. X. 322, grčki najveći govornik i državnik. Otac je njegov, koji se zvao također D., bio posjednik tvornice oružja (μαχαιροποιός), mati mu se zvala Kleobula. G. 376 umre mu otac postavivši njemu i petogodišnjoj sestri za skrbnika imutka od 14 talenata sestrina sina Afoba, bratova sina Demofonta i prijatelja obitelji Teripida. Brigom majčinom stekao je D. brižnu početnu izobrazbu, što su mu kasnije protivnici zlobno pokušavali osporavati. Radi slabe tjelesne građe nije, doduše, sudjelovao sa svojim vršnjacima u gimnastičkim igrama i natjecanjima, ali je to više prosjedio uz knjige. Čitanje Tukidida mnogo je na njega djelovalo. Filozofijom se nije zanimao, ali se je temeljito pripravljao za govorničko zvanje. Budući da su mu skrbnici gotovo posve upropastili imutak, spremao se, da istupi protiv njih na sudu. Potrebno pravno znanje i praktičku govorničku vještinu stekao je kod govornika Izeja, majstora u sastavljanju sudbenih govora i vrlo traženog savjetnika u baštinskim parnicama. U parnici protiv skrbnika htio je da istupi sam svojim govorima, a ne, po običaju toga vremena, naručenima kod profesionalnih sastavljača govora — logografa. Ali i državni su ga poslovi počeli rano zanimati. Sjajna i uspješna obrana Kalistrata, vojskovođe i vođe atenske politike u razdoblju između bitke kod Leuktre (371) i Mantineje (362), koji je bio optužen zajedno s Habrijom u t. zv. oropskoj parnici (366), da je izdao Orop Tebancima, djelovao je na D. tako, da se je već tada odlučio posvetiti javnom govorništvu. Ova odluka te nepovoljne obiteljske prilike učiniše, da se je neobičnom, gotovo tvrdoglavom ustrajnošću spremao za buduće djelovanje svladavajući sve zapreke.
G. 366/5 D. postaje punoljetan, a 364/3 tuži skrbnike. Afob bude osuđen da plati 10 talenata odštete, a kad to nije htio, zaplijeni mu D. imutak. Kad je htio zaplijeniti i neko zemljište, opre mu se Afobov šurjak Onetor. U vezi s tom parnicom sačuvani su govori Protiv Afoba o skrbništvu (Κατ’ Ἀφόβου ἐπιτροπς) i Afobu za Fana o krivom svjedočanstvu (Πρὸς Ἄφόβου ὑπὲρ Φάνου ψευδομαρτυριῶν) iz g. 364/3 te dva govora Onetoru o smetanju posjeda (Πρὸς Ὀνήτορα ἐξούλης) iz g. 362/1. D. se, usprkos uspjehu na sudu, morao konačno zadovoljiti neznatnom odštetom.
U jednu ruku, da pribavi sredstava za život, a u drugu, da se pripravi za kasniji javni nastup, dade se sada D. na pisanje govora za druge po narudžbi, postaje dakle logograf. Uz to je upućivao mlađe ljude u govorništvo. Sačuvani sudbeni (διϰανιϰοί) govori, pisani za druge, govoreni bilo u privatnim (ἰδιωτιϰοί) bilo u političkim javnim (δημόσιοι) parnicama, padaju u vrijeme između 359 i 354: Govor za Formiona (Παραγραφὴ ὑπὲρ Φορμίωνος); Protiv Stefana o krivom svjedočanstvu (Κατὰ Στεφάνου ψευδομαρτυριῶν); O trijeharhijskom vijencu (Περὶ τοῦ οτεφάνου τῆς τριηραρχίας) 360 9); Protiv Androtiona o nezakonitom prijedlogu (Κατ’ Ἀνδροτίωνος παρανόμων); Protiv Timokrata o nezakonitom prijedlogu (Κατὰ Τιμοϰράτους παρανόμων, 353/2); O ateliji Leptinu (Περὶ τῆς ἀτελείας πρὸς Λεπτίνην, 355/4); Protiv Aristokrata (Κατ’ Ἀρισταϰράτους, 252/1). Za sebe je počeo pisati nesvršeni govor Protiv Midije o zaušnici (Κατὰ Μειδίου περὶ ϰονδύλου), kad je tužio Midiju, što ga je ćušnuo.
Iza peloponeskog rata (431—404) prelazi hegemonija u Grčkoj s Atene na Spartu do bitke kod Leuktre (371), zatim na Tebu do bitke kod Mantineje (362). U to se vrijeme pridiže Atena. Kad je sagradila novo brodovlje, osniva t. zv. drugi atenski pomorski savez (378), s liberalnijim ustavom nego za prvoga saveza, pod vodstvom Habrije, Ifikrata, Timoteja, Konona i napose Kalistrata. Ponovni uspon domovine djeluje povoljno ne samo na D., nego i na atičku mladež uopće. Iza pada Kalistratova, koji je zagovarao približenje Atene Sparti, političko vodstvo preuzima Aristofont. Ovaj je zagovarao savez s Tebom protiv Sparte. Međutim međunarodni položaj Atene postaje naglo sve lošiji. U nesretnom savezničkom ratu (357—355) gubi financijalno iscrpljena Atena Hij, Kos, Rod i Bizantij, savez se raspada, Amfipol prisvaja Filip II. makedonski, Orop dobiva Teba, s Perzijom su odnosi napeti, Atena je posve osamljena. Javljaju se i glasovi (Izokrat, pa i Platon), s kojima simpatizira i okolina Ksenofontova, da se sustav radikalne demokracije zamijeni autoritativnom vladavinom. Dolazi do promjene. Aristofonta zamjenjuje, doduše vrstan financijalni političar Eubul, ali bezuvjetni pristaša mira i neuplitanja u vanjska pitanja. On uređuje državne financije. Demostenovi govori protiv Androtiona i Timokrata, prijatelja Aristofontovih, koji se odlikuju živošću i strastvenošću te odaju zrela govornika, pa govor protiv Leptina, koji je već smiren i suzdržljiv, posredno pomažu rušiti Aristofonta. D. se nalazi na istom pravcu s Eubulom, s kojim se kasnije razilazi. Tako sudbeni govori, držani u političkim parnicama, uvode Demostena u javno političko djelovanje.
Prvi od Demostenovih govora (δημηγορίαι), održan u pučkoj skupštini o izvanjoj politici, jest O simorijama (Περὶ συμμοριῷνν, 354). Vijesti o tom, da se perzijski kralj Artakserkso III. Ohos (od 359/8) naoružava, izazvale su u Ateni, iscrpljenoj savezničkim ratom, ratoborno raspoloženje. D. odgovara od rata, ali preporučuje povišenje poreza i jačanje mornarice tako, da se tereti pravednije razdijele po prinosnim jedinicama (simorijama). Porezno preuređenje provedeno je, doduše, istom 340/39, ali je D. uspio u tom, da rat Perziji nije naviješten. Govor je majstorsko djelo osobito s obzirom na spretnu taktiku, kojom obrađuje teški politički položaj.
Govor O redu (Περὶ συντάξεως, 350/49), u kojem se predlaže, da se mjesto tadašnjega načina, po kojem su se dijelili kazališni novci, uvede takav red, da svakomu država daje samo toliko, koliko tko za nju čini, vjerojatno nije Demostenov, makar mu ga u novije vrijeme neki pripisuju.
U govoru Za Megalopoljane (Ὑπὲρ Μεγαλοπολιτῶν, 353) radi se o molbi Megalopoljana u Ateni za pomoć protiv Sparte, koja je u t. zv. svetom (fočanskom) ratu (od 356/5) između Fočana i Tebanaca pomagala Fočanima te namjeravala osvojiti Megalopol. U isto je vrijeme bilo u Ateni i poslanstvo iz Sparte, s kojom su Atenjani tada bili u savezu. D. preporučuje pomoć Megalopoljanima, jer nastoji postići među grčkim državicama ravnotežu, po čemu je govor uzor za načelo evropske ravnoteže, kakvu zastupa Engleska (lord Brougham).
Govorom O slobodi Rođana (Ὑπὲρ τῆς Ῥοδίων ἐλευϑερίας, 352) zagovara D. molbu Rođana za pomoć protiv ondješnjih oligarha, karskog tiranina Mauzola i njegove sestre Artemizije, makar je Rod pred kratko vrijeme (355) otpao iz atenskog saveza. Atena, tradicionalna pobornica demokracije, po Demostenovu mišljenju mora istupati protiv tiranina svagdje. Eubul je protiv pomoći Rođanima, zato D. i prekida vezu s njegovom strankom te odsad polazi u politici svojim putem.
Međutim se na sjeveru javlja sudbonosna opasnost za Atenu i cijelu Grčku. G. 359 dolazi u Makedoniju na prijestolje Filip II. On postepeno osvaja Amfipol (357), Pidnu, Potideju, Metonu (353), grad Krenidu, poslije prozvan Filipi, za t. zv. svetog ili fočanskog rata dopire do Termopila (352), poduzima osvajanja u Trakiii i sprema se da pokori Olint, glavu halkidskog saveza.
Eubul, vođa konzervativne i oportunističke stranke većine u Ateni od 354, jedan je od deset upravitelja t. zv. kazališne blagajne. Iz nje troši novce u prvom redu za ulazninu u kazalište (ϑεωριϰόν), a tek ostatak za vojne svrhe (στρατιωτιϰόν) zastupajući ujedno interese veleobrtnika, glavničara i bogatih slojeva uopće. Stranka se njegova bezuvjetno uklanja ratu. Uz Eubula su u njoj Eshin, Filokrat, Demad. Tradicionalnoj narodnoj stranci, koja pokušava nastavljati Periklovu politiku iz prvog pomorskog saveza i koja budno prati osvajanja Filipova, postepeno postaje vođom D. On vidi u Filipu najopasnijega neprijatelja Atene i cijele Grčke.
Filipova su osvajanja često predmet vijećanja i u narodnoj skupštini. U jednoj takvoj prigodi (352/1) održao je D. Prvi govor protiv Filipa (Κατὰ Φιλίππουα). D. punim patosom svoje rječitosti pokušava probuditi Atenjane iz njihove bezbrižnosti i potaknuti ih na odlučan nastup protiv Filipa. A za to su u prvom redu potrebni novac i osobna služba građana u vojsci, koju su dosad vršili najamnici. Govor, pun snažnih riječi i živih slika, proizašao iz dubokog uvjerenja govornikova o potrebi onoga, što iznosi, i pokazujući golemu čvrstoću volje govornikove, potresno djeluje na slušaoca, te se tako uzdiže do neslućene prije toga umjetničke visine. Njim se otvara gotovo neprekidno raspravljanje o ratu s Filipom i borba protiv neprijatelja grčke slobode. A ta je borba odsad sadržaj Demostenova života. Govor, koji danas imamo, preradba je prvotnoga govora, izvršena vjerojatno 348/7.
G. 348/7 pada Olint. Za njega se je prije pada D. zauzeo u narodnoj skupštini s tri Olintska govora. U prvom ponavlja prijedloge iz prvoga govora protiv Filipa te ističe zgodnu priliku (ϰαιρός) za navalu na Filipa. U drugom bodri Atenjane ističući, da Filip nije tako jak, kako se čini. Treba samo vršiti dužnost tako, da svi plaćaju prinose i da svi idu u vojsku. U trećem predlaže, da se postave zakonodavci (νομοϑέται), koji će odrediti, da se kazališni novci troše za ratne potrebe. Time nišani na Eubula. Govori, kraćinom dikcije veličanstveni, a sadržajem, češće i ponovljenim, puni, odraz su najveće težnje govornikove, da se njegovo duboko uvjerenje o potrebi djelovanja prenese i na slušaoce.
Makar su Atenjani triput poslali manju pomoć Olintu, nije mogao njegov pad biti spriječen, ali za ponovno njegovo osvajanje i za nastavak rata nije bilo dovoljnih sila. Zato su iza toga Atenjani skloni miru, do kojega i dolazi posredovanjem Filokratovim (Filokratov mir, 346). Od mira su isključeni Fočani. U poslanstvima k Filipu prije i poslije mira uz D-a sudjeluje i njegov najveći politički protivnik, govornik Eshin. Kad je iza toga Filip provalio u Fokidu i vrlo oštro istupio protiv Fočana, Atenjani se uznemire. D. se tada, zbog blize opasnosti, zalaže za održanje mira govorom O miru (Περὶ εἰρήνης, u jesen 346). Nije opravdano zbog pomirljivosti govora odricati ga D-u. D. poslije toga, predviđajući odlučan sukob s Filipom, nastoji predobiti što više država za Atenu. U Drugom govoru protiv Filipa (344-3) izvješćuje o takvu pokušaju u Argu i Meseniji. »Po svemu, što Filip radi, jasno je, da se oruža protiv grada«, veli D.
Iza Filokratova mira mijenja se oportunistička stranka u Ateni u izrazito makedonsku, sklonu Filipu. Vođe su joj Eshin, Eubul i Filokrat, dok narodna postaje izrazito protumakedonska. Pripadaju joj Likurg, Polievkto, Hiperid, Kalisten, Hegezip, Diotim, a vođa je njezin i glavna ličnost atenske politike uopće D. Obje se stranke oštro pobijaju. Već g. 346 Timarh podnosi tužbu protiv Eshina zbog podnošenja krivog izvješća, kad je bio u poslanstvu, što ga je Atena slala Filipu; tužbu podupire i D. Do parnice je došlo 343. D. tvrdi, da se je Eshin dao podmititi od Filipa, dok Eshin veli u svom obranbenom govoru, da je to potvora. Oba su govora sačuvana pod naslovom O kršenju poslaničke dužnosti (Περὶ παραπρεσβείας). Dokumenat su žučljive borbe obojice, koja se ne uklanja ni osobnostima. Na zauzimanje Eubulovo i Fokionovo bude Eshin riješen.
Govor, kojim se D. zauzeo za Halonez (Περὶ Ἁλοννήσου, 342), nije sačuvan. Sačuvani govor o istoj stvari, koji se nalazi u zbirci Demostenovih govora, pripada Hegezipu.
G. 342—339 zaprijeti Filip Herzonezu, koji je bio u atenskoj vlasti. On zatraži od Atenjana, da opozovu odanle vođu svoje plaćeničke vojske Diopita, koji je provalio u Filipove posjede u Trakiji. Govorom u skupštini O položaju na Herzonezu (Περὶ τῶν ἐν Χεῤῥονήσῳ) D. odgovara Atenjane od toga dokazujući, da Atena ne može biti bez vojske na Herzonezu. K tomu nagovara Atenjane, da okupe oko sebe sve helenske države protiv Filipa, koji je zajednički neprijatelj sviju. Time se D. postavlja otvoreno na svehelensko stajalište u opreci prema tuđinstvu. Bilo je to u ožujku 341.
Međutim se je Filip očito pripravljao za konačno podjarmljivanje Grčke, iako se je činilo, da prema Ateni postupa obzirnije. Ali ni D. ne stoji prekriženih ruku. U svibnju 341 držao je svoj posljednji državni govor, Treći govor protiv Filipa. Povod mu je molba atičkih naseljenika (kleruha) na Herzonezu za pomoć u vojnicima i u novcu, jer je Filip ratovao u Trakiji i približavao se Bizantiju. U Grčkoj su bili već na njegovoj strani Elida, Mesenija, Argolida, Fokida, Beotija, Epir i Tesalija. Eubeja je pod njegovim utjecajem, a u Ateni je bilo još uvijek kratkovidnih i Filipovim novcem korumpiranih ljudi, koji su tražili kršitelje mira u — Ateni. Protiv ovih D. ustaje najodlučnije, svijestan svoje velike i povijesne odgovornosti, dokazujući, da je Filip onaj, koji krši mir i Helenima sprema ropstvo. Atena je već svojom prošlošću obvezana štititi slobodu Grčke. Tako postaje govor, koji nazivaju i »labuđim pjevom helenske veličine i slobode«, obrambeni govor grčke i slobode i samostalnosti. Govor se svršava stvarnim prijedlogom za naoružavanje i stvaranje saveza svih Helena protiv Filipa. A nije to samo slučajno, da govor, kojemu je svrha probuditi jedinstvenu narodnu svijest svih Helena, čini ujedno i vrhunac grčkoga govorništva.
Četvrti govor protiv Filipa (341/40) te govor Na list Filipov (Πρὸς τὴν ἐπιστολὴν τὴν Φιλίππου, 340/39), koji je odgovor na List Filipov (Ἐπιστολὴ Φιλίππου, 340), a svi se nalaze u rukopisnoj zbirci Demostenovih govora, nisu Demostenovi.
Primanjem Demostenovih prijedloga i njegove politike uopće atenski je narod konačno prekinuo s makedonskom strankom. Djelovanje atenskih poslanika u grčkim državama postaje živo. Stvara se helenski savez. G. 340 saveznici u Ateni određuju vojsku i novce za rat. Tu su Eubejani, Korinćani, Megarani, Kerkirani, Leukađani i Akarnjani. O Dionizijama 340 na prijedlog Aristonikov bude D. odlikovan zlatnim vijencem. G. 340/39 kao predstojnik pomorstva (ἐπιστάτης τοῦ ναυτιϰοῦ) uređuje trijerarhijsku službu onako, kako je 354 predlagao u govoru O simorijama. Isto tako konačno mu je uspjelo, da se suvišak državnih prihoda upotrebljava za naoružanje, a samo ostatak za kazališnu ulazninu. Kad je na prijedlog Eshina i dvojice drugova u amfiktionijskom vijeću Filip pozvan, da presuđuje o razmiricama Amfiktionaca, dolazi on u Fokidu i zaposjeda Elateju. Atenjani odgovaraju prodorom u Beotiju (u jesen 339). Na prijedlog Hiperida i Demarha D. bude tada po drugi put počašćen zlatnim vijencem. Napokon, iza prvih uspjeha Atenjana, na Demostenov nagovor priključuje se helenskom savezu i Teba. D. je na vrhuncu slave.
Do odlučnoga boja dolazi u kolovozu 338 kod Heroneje u Beotiji, u kojem se je D. borio kao obični hoplit, da i činom potvrdi svoje riječi. Tu je udes odlučio protiv Demostena i kasno probuđene helenske narodne svijesti. Saveznička vojska bude potučena. Za starije je povjesničare to svršetak grčke povijesti, moderni vide njezin nastavak u helenizmu i širenju širom svijeta grčke kulture, na kojoj se osniva i naša. Tragična je za Grke činjenica, da su iskupljivali širenje svoga duha ljepote i kulture gubitkom slobode i samostalnosti, koju su im oduzeli sada Filip, a poslije Rim.
Počinje najžalosniji period Demostenova života. Iza pobjede osniva Filip u Korintu helenski savez (nadzire ga savezno vijeće συνέδριον) u smislu makedonskog imperijalizma, a ne u smislu grčkog jedinstva, kako je to nekoć zamišljao Izokrat i kako su tvrdili Filipovi pristaše. Do smrti Filipove (336), kojoj se u prvi čas poradovao i D., kao i za Aleksandrove vojne na Perziju i Indiju (334—323) vladao je u Grčkoj ne osjećaj oslobođenja, već mučnog političkog pritiska. Govor iz toga vremena O ugovorima s Aleksandrom (Περὶ τῶν πρὸς Ἀλέξανδρον συνϑηϰῶν, vjerojatno 335), koji se nalazi među Demostenovim govorima i kojim govornik potiče na rat s Aleksandrom, potječe od nepoznatoga govornika. Stari su ga s nepravom pripisivali Hegezipu ili Hiperidu (Libanije).
D. budno prati političke prilike, ali se uglavnom drži po strani. Vodstvo atenske politike prelazi na jednoj strani u ruke Hiperidove, a na drugoj u Demadove. Ipak neuspjeh kod Heroneje nije D-u otuđio sugrađana: povjeravaju mu različite službe kao i to, da drži heronejskim palim junacima posmrtni govor. Kad su se ljeti 337 na prijedlog Demostenov popravljale gradske utvrde, sam izabran za nadglednika kod popravka pirejskih zidina, uz određenih 10 talenata utroši na posao i svojih 100 mina. Zato predloži njegov prijatelj Ktezifont (336) u vijeću, da se D. pohvali i ovjenča o Velikim Dionizijama u kazalištu zlatnim vijencem. Bilo bi to po treći put. Vijeće primi prijedlog, ali u narodnoj skupštini (ἐϰϰλησία) Eshin najavi tužbu protiv Ktezifonta, jer da mu je prijedlog nezakonit (παρανόμων). Zbog nepoznatih uzroka bude rasprava odgođena do g. 330. D. nastupi tada u obranu Ktezifontovu govorom O vijencu (Ὑπὲρ τοῖ Κτησιφῶντος περὶ τοῦ στεφάνου). D. tu iznosi prijegled svega svoga političkog djelovanja. Iako je, naime, Eshin formalno podnio tužbu protiv Ktezifonta, bila je to optužba Demostenove politike. Iznosi D. u svom govoru sve poteškoće, s kojima se je morao boriti, prikazuje svoj politički nastup i opisuje ozbiljne svoje mnogobrojne opomene građanima, da vrše svoju dužnost (τὰ δέοντα) u čuvanju slobode sjećajući ih na primjere starih.
»Nisu, naime, tadašnji Atenjani tražili ni govornika ni vojskovođu, po kojem će mirno robovati, nego su držali, da nije dostojno ni da žive, ako im to ne bi bilo moguće u slobodi.«
Budući da Eshin kao tužitelj nije dobio ni petine glasova te budući da je bio osuđen na globu od 1000 drahma i izgubio pravo, da ikada više podnosi tužbu, moralno uništen sam odlazi u progonstvo, iz kojega se nije više nikada vratio. Ovaj je uspjeh bio posljednji vedri momenat u Demostenovu životu. Teško on podnosi tuđinsku vlast.
Kad je za boravka Aleksandrova u Indiji njegov blagajnik Harpal pobjegao u Atenu s 5000 talenata, 6000 plaćenika i 30 brodova, D. pomišlja, da s njegovom pomoću poradi za slobodu Grčke. Budući da iza bijega Harpalova na Kretu nije mogao uvjeriti sud, koji i nije proveo točne istrage, da je od Harpala primljenih 25 talenata potrošio za državne potrebe, bude u t. zv. Harpalovoj parnici (324) osuđen na globu od 50 talenata. I Hiperid se tada našao protiv njega. Ne mogući platiti globe pobjegne u Eginu, a zatim u Trozen.
Iza Aleksandrove smrti (323), pozvan iz progonstva, još jednom D. misli, da je došao čas za oslobođenje, za koje se živo zalaže u zajednici s narodnom strankom. Ali u bitki kod Kranona (322) potuče grčku savezničku vojsku makedonski vojskovođa Antipar, i Atena morade primiti u Pirej atensku posadu. I ono malo slobode u Grčkoj nestade. Hiperid i D. budu na prijedlog Demadov osuđeni na smrt. D. pobjegne na otok Kalauriju u svetište Posidonovo. Kad su ga Antipatrovi ljudi otrgli od oltara, za koji se je držao, popije otrov, što ga je uvijek nosio sa sobom.
Kad je iza jedne generacije nastalo vrijeme, da se je mogao izreći o D. sud miran i bez stranačkih strasti, odredili su Atenjani na prijedlog Demostenova nećaka Demohara, da se D-u postavi mjedeni spomenik na trgu. Kip je načinio Polijevko; na njem je bio natpis, koji je dokaz punog priznanja za Demostenovo djelovanje:
Da si, Demostene, snagu svom mišljenju jednaku imo, Ne bi makedonski mač imo nad Heladom vlast.
Rukopisi donose pod Demostenovim imenom 61 govor (ubrajajući ovamo i Filipov list), zatim 56 uvoda (proemija) u govore i 6 listova. Govori su poredani po govorničkim vrstama i brojevima: 1. politički, državni (συμβουλευτιϰοί, δημηγοριϰοί, 1—17), među kojima posebnu grupu čine Filipski govori (φιλιππιϰοί, 1—12); 2. sudbeni (διϰανιϰοί), koji se dijele na javne 18—26) i privatne ili posebničke (διωτιϰοι, 17—59); 3. svečani (ἐπιδειϰτιϰοί), od kojih je jedan nadgrobni (ἐπιτάφιος, 60) i jedan ljubavni (ἐρωτιϰός, 61). Nijedan od svečanih nije Demostenov. Po naslovu poznato je još 9 govora, te tako znamo za 69 govora (ako odbijemo Filipov list), koji su se pripisivali Demostenu. Posebna je zadaća kritike odrediti, koji su govori autentični. Naravno je, da se kod toga mišljenja učenjaka češće razilaze. U starini je Dionizije Halikarnaški držao Demostenovima 46 govora, dok od modernih kritičara na pr. F. Blass drži, da ih je najviše 35 autentično.
Zbirka od 56 uvoda (proemija) u državne govore, sudeći po kompoziciji i stilu, čini se, da je Demostenova. Pet je uvoda upotrijebljeno u sačuvanim govorima, a ostale je D. priredio, da ih upotrijebi, kad ustreba. — Od 6 listova u rukopisima Demostenovi su barem drugi i treći, kojima traži, da se smije vratiti iz progonstva.
D. je bez sumnje jedan od najvećih i najplemenitijih umova starine, pa će, uza sva kolebanja u prosuđivanju njegova političkoga djelovanja, taj sud o njemu ostati, dok god budu kod ljudi mjerilo veličine i plemenitosti domoljublje, osobna čestitost i težnja za ćudorednim. Pa ipak nesklonost udesa i u privatnom i u javnom životu prati D-a i poslije smrti do danas. Oni, koji bi htjeli, doduše iz neke povijesne udaljenosti, ali ipak previše pod dojmom svojega vremena i neuživljavanja u govornikovo doba, donositi ocjenu o njegovu političkom djelovanju, sude o njemu nepovoljno. Kažu, da se je u svojoj političkoj kratkovidnosti odupirao povijesnom zahtjevu, koji je išao za ujedinjenjem rascijepanoga helenstva, pa makar i pod makedonskim vodstvom, i to onda, kad toga jedinstva nije mogla provesti nijedna helenska gradska država (Atena, Sparta, Teba). Treba na ovo dodati, da Filip nije išao za ujedinjenjem Grčke za volju njoj, nego radi makedonskih interesa. Ali i Demostenovo je djelovanje išlo ne samo za slobodom Atene, nego i za slobodom i ujedinjenjem svih Helena protiv tuđina, u ovom slučaju protiv Filipa, koji je bio opasniji od perzijskoga kralja, i to u vrijeme, kad bi se to jedinstvo moglo i provesti, da mu se nije protivio — Filip. A ne bi li podvrgavanje bez borbe Filipu tuđincu, jer takvim su ga Grci smatrali, značilo zauvijek baciti ljagu na onu Atenu, koje se građani na Eshilova usta diče, da »se ne nazivaju robovima ni podanicima nijednoga čovjeka« (Perzijanci 242). Na povijesnoj prekretnici, u doba, koje se nikako nije moglo sprijateljiti s tim, da se misao o potpunoj narodnoj slobodi i samostalnosti smije zamijeniti nekakvim kompromisom oportunističke politike, D., jedan od najvećih u povijesti propovjednika nesebičnog vršenja dužnosti, vršeći tu dužnost pogiba i sam. Takvog čovjeka ne smije naprečac osuđivati ni onaj, koji to čini oslanjajući se na suvremene analogije iz sklonosti prema ovom ili onom sustavu vladanja. A baš to je jedan od dosta čestih razloga, da se toliko razilaze mišljenja o Demostenovu političkom djelovanju. A koliko je D. bio osobno daleko od toga, da svoje javno djelovanje ravna prema vlastitoj koristi, vidi se iz svjedočanstva samoga Filipa, što ga je zapisao Pseudo-Lukijan: »S pravom uživa D. slobodu govora: jedini od govornika u Heladi nikada nije bio zapisan u knjizi mojih izdataka«. To treba imati pred očima i u prosuđivanju D-ove uloge u Harpalovoj parnici. Za D-ove se političke protivnike ne može naprečac reći, da su bili čisti od utjecaja Filipova novca.
Kad je D. stupio u javni život, postojali su u Ateni svi uvjeti, i formalni i stvarni, za najviši uspon grčkoga govorništva: govornička je vještina došla do potpuna razvoja, a borba za samostalnost i slobodu Atene i cijele Grčke dala je govorništvu najplemenitiji i najpuniji sadržaj. U velikom kolu govornika D. se izdiže do visine, koje nije dostigao ni jedan. I danas je smatran najvećim govornikom svijeta. Postigao je to ne samo prirođenom nadarenošću, nego i ustrajnim vježbanjem. Od naravi povučen i plašljiv nikad nije bez priprave izlazio govorom pred slušatelje. Pseudo-Plutarh zapisuje kao njegove ove značajne riječi: »Stidio bih se, kad bih, tolikom narodu savjetujući, govorio bez priprave«. A tomu su se, čim se je sam dičio, njegovi protivnici rugali govoreći, da mu govori zaudaraju po uljenoj svjetiljci, kod koje ih je izrađivao. Svoje zvanje izdiže nad obično djelovanje u životu; zato i u predavanje (ὐπόϰρισις) svojih govora, na koje pomno pazi, unosi neki, svečani povišeni ton (πάϑος), bez kojega danas, jer ne djeluje iz njih i živa govorena riječ, odaju, da se, uza svu njihovu veličinu, osjeća u njima neka praznina. Epigoni Demostenovi naročito pergamske škole taj Demostenov patos, razvijaju u bujni barokni i suvišno kićeni t. zv. azijski stil. I jezična je forma Demostenovih govora savršeno dotjerano i čisto književno atičko narječje.
Ipak se Demostenova govornička umjetnost, koju Dionizije naziva »spretnost« (δεινότης), ne da skučiti u određena školska pravila. »Premoćna umjetnička vrijednost Demostenova ima svoj korijen u ćudorednoj ozbiljnosti njegove politike, u muževnoj odlučnosti, s kojom je on u vrijeme, mekoputnosti i malodušnosti nastupao za čast i slobodu svoje domovine, u osobini njegove ličnosti i njegova temperamenta te u vatrenom zanosu, s kojim je zahvaćao u svoje ideale i znao povući za sobom svoje slušatelje« (Christ-Schmid).
Ove odlike Demostenovih govora bile su uzrokom, da su oni bili nedostiživ uzor za mnoge govornike sviju vremena i sviju naroda.
BIBL.: Prvo je izdanje Demostenovih djela izišlo kod Alda u Veneciji 1504. Druga su važnija izdanja cjelokupnih djela: G. H. Schäfer, 4 sv., Leipzig 1823—26; G. Dindorf, 9 sv., Oxford 1846—51; F. Blass, 3 sv., Leipzig 1885—89; S. H. Butcher i Rennie, Oxford 1903—21; Croiset, Pariz 1924—25. Mnogo se upotrebljava posebno izdanje od H. Weila, Les harangues et les plaidoyers politiques, Pariz 1881 (2. izd.) i 1883. Kod nas su najpoznatija izdanja izabranih govora s komentarom od A. Westermanna i Rosenberga kod Weidmanna u Berlinu te od Rehdantza, Blassa i Fuhra (9. izd.) kod Teubnera u Leipzigu.
Na hrvatski je jezik preveo Stjepan Senc (Demostenovi izabrani govori, Zagreb 1890) svih osam neprijeporno autentičnih Filipskih govora (tri Olintska, prva tri Protiv Filipa, O miru i O položaju na Herzonezu) te govor O vijencu.
LIT.: A. Schäfer, D. und seine Zeit, 3 sv., Leipzig 1856—58, 2. izd. od M. Hofmanna, Leipzig 1885—87; F. Blass, Die attische Beredsamkeit, 3 sv., Leipzig 1868—80, 2. izd., Leipzig 1887—98; M. Croiset, Les idées morales dans l’éloquence politique de D., Montpellier 1874; A. Musić, Povjest grčke književnosti, II., Zagreb 1900; A. Bougot, Rivalité d’Ëschin et D., Pariz 1891; Th. Thalheim, D., PWRE, V.; W. Christ-W. Schmid, Gesch. d. griech. Litteratur, I., München 1912; C. F. Lehmann-Haupt, Griech. Gesch. bis zur Schlacht bei Chaironeia u Gercke-Norden, Einleit. in d. Altertumswissenschaft, III., Leipzig-Berlin 1914; E. Drerup, Aus einer Advokatenrepublik, Paderborn 1916; Isti, D. im Urteil des Altertums, Würzburg 1923; J. Beloch, Griech. Geschichte, 2. izd., III., 1., Leipzig 1922; G. Clemenceau, D., Pariz 1924 (njem. prijevod 1926); K. Jost, Das Beispiel u. Vorbild der Vorfahren bei den attischen Rednern u. Geschichtsschreibern bis D., Paderborn 1936; G. Colin, Le discours d’Hypéride contre D. sur l’argent d’Harpale, Pariz 1934; P. Cloché, D. e la fin de la démocratie athénienne, Pariz 1937; W. Jäger, D., The Origine and Growth of His Policy, Cambridge 1938.V. P-k.