DEMON (grč. δαίμων, od δάημι »znam«, znači »spoznaja, znanje«, kao što misli i sv. Augustin, De Civitate Dei 9, 20: »ob scientiam nominati«, ili od δαίω, »dijelim«, označujući onoga, koji »dijeli« dobro ili zlo, bio je Grcima kao bog, koji ravna ljudskom srećom ili je ljudima protivan. Babilonci i Perzijanci imali su odavna razvijenu nauku o demonima. U Starom Zavjetu govori se više puta o demonu kao o zlom duhu, neprijatelju ljudi, otpalom anđelu, sotoni, đavlu. Tako i u apokrifnim knjigama i egipatskim papirima. Slikovito se riječju d. naziva zao čovjek. U Novom Zavjetu navodi se d. 3 puta (Mt 8, 31; Mk 5, 12; Otkr 18, 2), a demonij (δαιμόνιον) 52 puta, ali uvijek u jednakom značenju. U evanđeljima je više govora o opsjednutima (demoniaci). Narav je demona duhovna, neovisna od materije. Određuje se nazivima: nečisti, zli duh, i to u moralnom smislu, jer potiče ljude na zla djela.N. Ž-ć.