DEMOKRIT, * Abdera 460, † 370 pr. Kr., grčki mislilac; nešto mlađi od Sokrata i gotovo toliko stariji od Platona. U razvitku filozofijskoga duha poput Empedokla (v.) i Anaksagore (v.) posreduje između Parmenidove nauke o bitku i Heraklitove misli, da je sve u bivanju, uzimajući, da se zazbiljnost svodi na prvobitne gradljike, što odgovaraju elejskom pojmu bitka, koji traži, da one budu vječno iste, prema tome, da nisu nastale, da se ne mijenjaju i da ne propadaju, dok bivanje tumači kao njihovo spajanje i rastavljanje. U tom predmnijevanju D., nastavljajući osnovne misli Leukipove (v.), razvija sliku stvarnosti, koja se prema upotrebljenim osnovnim zasadama označuje kao atomističko-mehanistički nazor o svijetu, jer su mu pretpostavke »atomi«, sitna nedjeljiva tjelešca, i gibanje kao u čvrsto sapetom stroju (grč. μηχανή). Atomi su tvarni, po kakvoći (kvalitativno) jednaki, razlikuju se samo količinom (kvantitativno), oblikom (prema tome se nazivaju i »sheme«), kao što su ledci, od kojih se sastoje rude, veličinom i težinom. Stvari su svakovrsni skupovi atoma. Osim atoma uzima se praznina, jer kad bi prostor sav bio ispunjen tvarju, stvarnost bi bila ukočena, ništa se u njoj ne bi moglo mijenjati, niti bi što nastajalo, niti bi se jedno od drugoga razlučivalo. Osnov promjene je pomicanje atoma i u povodu toga razbijanje postojećih skupova odnosno sastavljanje novih, dakle mijenjanje odnosa u skupovima ili prelaženje s jednoga mjesta na drugo, t. j. mijenjanje položaja i odnosa među skupovima. Pomicanje je isprvična pripadnost tvari, s njom od iskona data, ali se ne vrši možda po unutrašnjem nagonu atoma, jer u njima samima nema sile, već nastaje u izvanjskom dodiru njihovu, pod udarom i pritiskom jednih na druge. Sila, što atome pokreće, uvijek je »vis a tergo«, nalet odstraga, a nije kretanje prema nekom predviđenom cilju; zato se i smatra »slijepom«. Zbivanje u svijetu ne provodi se u vidu svrha, nego u neminovnoj nuždi, kojom pređašnje prelazi u sljednje, uzrok u učin. U vječitom prenošenju pokretne sile od atoma do atoma iz kaosa se izvija kozmos, uređeni svijet stvari i sveudilj se opet razrješava, i stvari nestaju u vrtlogu atoma.

D-ova nauka odlučno je provedeni materijalizam (v.). Od tvarnih se atoma sastoji sve. U priključenju na pučko mišljenje od četiri elementa (zemlja, voda, zrak i vatra) uzima se, da su živa bića proizašla iz mulja zemaljskoga; i duša se sastoji od tvarnih atoma, samo se ovi od atoma, što sačinjavaju živo tijelo i ostale stvari, razlikuju tim, da su finiji, savršeniji (po Parmenidovoj poredbi na oblik kugle građeni), vatri slični te kao svijetlom prožimaju i žarom ogrijevaju bića, u kojima se nalaze. S tom se misli D. približio starijim misliocima, koji su držali, da je tvar oživljena (→ hilozoizam). Ujedno mu je ta misao poslužila, da i unutrašnji život shvati kao gibanje duševnih atoma pod utjecajem izvanjskih stvari. Od tjelesa naime dolazi utjecaj neke vrsti, što se svodi na otkidanje njihovih sličica, koje prodiru kroz osjetne organe i pokreću vatrene atome. U povodu toga nastaju osjetni utisci različite kakvoće, kao što su boja, zvuk, miris, okus i dr., koje nisu na samim stvarima, nego nastaju u subjektu, koji osjeća, pa su stoga kasnije i nazvane sekundarnima prema primarnim čisto kvantitativnim svojstvima atoma. Od utisaka, koji nastaju u dodiru duševnih atoma sa stvarnima posredstvom osjećala, razlikuju se gibanja, koja nastaju u međusobnom dodiru duševnih atoma. Na osnovi tih gibanja nastaju misaone sinteze, ideje, u kojima se razvija razumska spoznaja i uznosi nad osjetnu. Osnivajući tako na mišljenju pravu spoznaju nasuprot prividnoj (»mutnoj«) spoznaji osjetnoj D. se nastojao oteti senzualizmu (v.) i približio se racionalizmu (v.) ostalih filozofa starijega doba. I etičko naziranje D-ovo polazi od osjetnosti uzimajući da je ugoda, što se pridružuje utisku, prvobitno mjerilo dobra, ali se ne zadržava na njoj samoj, ne prepušta život časovitom naslađivanju (→ hedonizam), nego nalazi zadovoljstvo u razboritom umjeravanju požuda i uviđavnom izboru užitaka kao uvjetu prave sreće, u kojoj se životna radost ne slabi, ali se spravlja u smislen i vrijedan oblik. Svrha života stavlja se u stanje unutrašnjega mira, u kojem se pored izvjesne samostalnosti prema osjetnoj draži postizava ravnoteža i sklad čitavoga bića. Etički ideal poklapa se s estetskim zahtjevom doličnosti, uglađenosti i ukusa. Dobro se podudara s lijepim u duhu nacionalno grčkoga shvaćanja, koje se izražava u pojmu »kalokagatije« (v.).

D. je u svoje doba, već uznemireno sofističkom strujom, bio ponukan, da zauzme stav prema spoznajnim i etičkim problemima, ali težište njegove nauke leži u kozmologijskom nazoru, po čem i više pripada prvome doba grčke filozofije, ali je pojava njegova bila potisnuta jačim značenjem Platonovim pa onda i Aristotelovim. Istom u helenističko doba nauku njegovu prihvaća Epikur, kasnije Lukrecije Kar, ali i tada je po utjecaju zaostala za stoičkom strujom. U srednjem vijeku potpuno je zanemarena. U novo doba obnavlja je P. Gassendi, te ona postaje osnov moderne mehanike i fizike doživljavajući u razvitku njihovu znatne promjene ne samo u shvaćanju atoma, nego i mehaničke slike svijeta.

Od djela D-ovih ostali su samo odlomci, koji su najpotpunije sabrani u zbirci: Die Fragmente der Vorsokratiker II., griechisch und deutsch, von H. Diels, 3. izd., W. Kranz, Berlin 1935. Izbor fragmenata pod naslovom Vorsokrat. Denker izdao je W. Kranz, Berlin 1939.

O D-ovoj nauci osim povijesno-filozofijskih djela v. Albert Lange, Geschichte des Materialismus, 10. izd. 1921, Reclamovo izd., Leipzig 1905.A. B-a.

D. u matematici. U popisu D-ovih spisa spominje se nekoliko djela matematičkoga sadržaja. Važno je svjedočanstvo Arhimedovo u pismu Eratostenu, t. zv. Ephodikonu, (u kome Arhimed razlaže put, kojim je došao do najvažnijih svojih rezultata, prije nego ih je strogo dokazao), da D-u treba priznati »ne neznatan udio« u teoremu, koji je on »prvi izrekao bez dokaza«, da je naime obujam stošca jedna trećina obujma valjka, a obujam piramide jedna trećina obujma prizme, koji imaju istu osnovku i jednake visine. D. je dakle došao do tog teorema drugim putem, nego ga pokazuje Euklid u svojim Elementima. Taj je put bio valjda izravno infinitezimalno (v.) razmatranje, dakle zaključivanje na temelju rastavljanja stošca ili piramide na mnoštvo vrlo tankih slojeva kao listova. S tim se slaže i ono, što Plutarh navodi o D-ovoj aporiji u pogledu presjeka uspravnoga kružnoga stošca: ako se takav stožac presiječe ravninama usporednima s osnovkom i među sobom vrlo bliskima, da li su krugovi, koji nastaju presjekom, jednaki ili nejednaki. Ako su nejednaki, plašt stošca je urezan u obliku stepenica, a ako su jednaki, nije to stožac, nego valjak. Nastavak sličnih razmatranja nalazimo u Arhimeda, koji se služio sličnim postupcima tražeći svoje rezultate najprije heuristički, a dokazujući ih kasnije strogo Eudoksovom i Euklidovom metodom ekshaustije, i poslije u 17. st. nalazimo ih u Keplera, Cavalierija i drugih.

LIT.: J. L. Heiberg-H. G. Zeuthen, Eine neue Schrift des Archimedes. Bibliotheca mathematica, 3. niz, sv. VII. (1906—07).Ž. M.