1. A. Filhelen, makedonski kralj, sin Aminte I., vladao vjerojatno 498—454 pr. Kr. Prigodom Kserksova pohoda na Grčku pristajao je naoko uz Perzijance, no potajno je po magao Grke, te je poslije bitke kod Plateje (479) i otvoreno prešao na njihovu stranu. U.

2. Aleksandar Veliki (356—323 pr. Kr.).

Mladost i značaj. Kad je makedonski kralj Filip bio umoren (336 pr. Kr.), mislili su protivnici Makedonije u Grčkoj, s Demostenom na čelu, da je došlo vrijeme, da se otresu makedonske hegemonije, to lakše, što je Aleksandar, Filipov sin i nasljednik, imao tek 20 godina. Nisu oni ni slutili, što se u njemu krije. Već tada je A. bio i duševno i vojnički nadasve spreman i dorastao za vladanje. Njegovi su ga odgojitelji, a posebno filozof Aristotel, uveli u tadašnje znanje, a otac ga je vodio u ratove (Perint, Bizant, Koroneja), gdje je naučio tadašnje suvremeno vojničko znanje. Od oca je naslijedio bistar um i dubok pogled u prilike, a od majke Olimpije ambiciju i nagli temperamenat, koji je katkada provalio svom snagom, a koji je on opet znao svladati upravo svojim bistrim umom.

Borbe na Balkanu. Čim je doznao za pripremanje protumakedonske akcije, provali s jakom vojskom u Grčku i dade, da ga amfitionijska skupština u Termopilama izabere za vojskovođu Grka (stratega) protiv Perzije. Iza toga pođe u Korint, gdje obnovi savezni ugovor između Grka i Makedonije, što ga je njegov otac bio sklopio. G. 335 prodre preko Trakije do Dunava. Tamošnja plemena sklope s njime mir. Onda prisili na mir i one Ilire, koji su se bili od Makedonije odmetnuli.

Dok je A. ratovao na sjeveru, pronijele su se po Grčkoj vijesti, da je poražen, pa čak i da je umro. Protivnici Makedonije dignu ustanak: Tebanci opkole makedonsku posadu u svojoj tvrđavi Kadmeji, peloponeske državice Elida i Argos zaključe poslati im pomoć. Atenjani ih pomagahu novcem i oružjem. Brzim hodom osvane A. u Grčkoj i pokori sve. Teba bude uništena, i gotovo cijelo stanovništvo uzeto u roblje. U Ateni, Elidi, Etoliji i drugim gradovima dođe makedonska stranka na vlast.

Borba protiv Perzije. Borbu protiv Perzije, koju su tražili od početka 4. st. mnogi grčki rodoljubi, a napose Izokrat, a Filip je djelomično započeo, A. je ne samo prihvatio, nego joj dao nov oblik i polet.

G. 334 prijeđe on Helespont s nekih 32.000 pješaka i 5000 konjanika, (5000 grč. plaćenika, 1500 tesalskih konjanika). Glavna snaga ove vojske bili su Makedonci, pješaci (falanga) i konjanici. Osim toga pratila ga je flota od kakvih 160—180 lađa, no u tom je pogledu bio u početku dosta slab, jer su Perzijanci raspolagali s feničkom flotom, a svojom jakom flotom mogla je Atena svaki čas nastupiti protiv Aleksandrove.

U Makedoniji ostavi Antipatra s 12.000 pješaka i 1500 konjanika za obranu zemlje odredivši mu, da pazi na grčke države, jer se je s pravom s te strane imao najviše bojati.

Tadašnja perzijska država nije bila ona iz vremena Kserksa i Darija I., ali ipak nije bila ni slaba. Protežući se od Egejskoga mora do Inda i od Kaspijskog mora do prve nilske katarakte, raspolagalo je to golemo carstvo neiscrpljivim ljudskim materijalom. Usto je bilo u perzijskoj službi mnogo grčkih plaćenika.

Usprkos toga krene A. na tu tada najveću svjetsku državu. Na čelu svojih izabranih makedonskih konjanika kao tjelesne garde bacio bi se na središte neprijateljske vojske, a glavnu mu je pomoć davala falanga. S laganom pješadijom, hipaspistima, naoružanim kratkom sulicom i laganom konjicom, mogao se brzo i uspješno kretati.

Iz Pele krene A. s vojskom prema Sestu na Hersonesu; tu ostavi Parmeniona, da preveze vojsku na Azijsku obalu. Sam pak krene na Elej, odakle otplovi na lađi, kojom je sam upravljao, do luke Ahejaca kod Ilija. Tu se iskrca, baci svoje koplje u zemlju u znak, da je osvaja, i podigne tri žrtvenika: Zeusu, Ateni i Heraklu. Na to se ovjenčan zlatnim vijencem uspe na Ilij, posveti božici Ateni u njezinu hramu svoje oružje i položi vijenac na Ahilov grob. Sve je to učinio prožet poštovanjem prema onima, koji su se tu proslavili, a ujedno je htio pokazati svijetu, da on, potomak Heraklov, dolazi kao novi Ahil, da osveti Grke. Bilo je to u ožujku i travnju 334. Za to ga je vrijeme čekala njegova vojska kod Arisbe, nedaleko Abida. Odavde krene u dolinu Granika, gdje ga dočeka perzijska vojska od 40.000 ljudi, da mu zapriječi prijelaz preko rijeke. A. razbije perzijsku liniju, a zatim uništi grčke plaćenike, koji su bili smješteni u drugoj liniji (334). Sudbina Male Azije bila je sada odlučena.

Doskora padoše u A. ruke Frigija i Lidija. Sard, glavni grad Lidije, preda mu se sam. Iz Sarda krene A. u Efes. Kad se A. vojska približila gradu, bukne ondje revolucija: na vlast dođu demokrati, koji priznadu Aleksandra. Milet bude osvojen na juriš (srpanj 334), no Halikarnas, kamo su se bili sklonuli svi A. neprijatelji (Memnon, Aminta, Atenjani Efijalt i Trasibul), opirao se žestoko. A. osvoji donji grad, a onda ostavivši jednu vojsku, da podsjeda dvije akropole, krene dalje u Likiju. Grčki maloazijski gradovi na Egejskom moru budu redom oslobođeni od perzijskog gospodstva dobivši demokratski ustav i autonomiju. Zimi 334—3 zauzme A. Likiju i Pamfiliju. Iz Perge krene prema sjeveru i dospije u Gordij (Bela-Hissar) u Frigiji na Sangariju, odakle je vodila velika cesta preko Halisa i kroz Kapadokiju u Susu. Tu ga je čekao Parmenion s pojačanjima, koja su došla iz Makedonije i Grčke. Dalje nije kretao na istok, jer je dobro znao, da je u taj čas perzijska flota bila premoćna na Egejskom moru, kao i to, da Heleni u Grčkoj žele pobjedu Perziji, a ne njemu. Aleksandrovim osvajanjem bilo je zadovoljeno i onima, koji su težili, da se Grci Male Azije oslobode, i da se svim Grcima dade mogućnost naseljavanja u unutrašnjost Male Azije, jer je sve do Sangarija bilo sada u rukama A., koji je pošao u rat kao vođa i osvetnik Grka.

U proljeću 333 skupiše se u Gordiju čete iz svih smjerova, neke iz zimovališta, neke nove iz Makedonije i Grčke. Tu u starom sjedištu frigijskih kraljeva nalazio se uzao, za koji je postojalo drevno proročanstvo, da će onaj, koji taj uzao razriješi, postati gospodar Azije. A. prereže mačem uzao; zagonetka uzla bila je riješena. Sad se trebalo ispuniti proročanstvo.

Time je A. pokazao, da ne kani stati na zauzetoj liniji. Zato krenu 333 iz Gordija preko Ankire prema jugu u Kilikiju, prodre preko kilikijskih vrata (prijelaz Gulek Boghas) i dopre u Tars. Tu, poslije kupanja u mrzlom Kidnu, teško oboli. Dok je ležao bolestan, zauze njegov vojskovođa Parmenion prijelaze iz Kilikije u dolinu Isa i one, što iz ove doline vode u Siriju. Kad je A. ozdravio, pokori okolne Kilikijce i gradove na obali. Tada dozna, da se Darije nalazi u Siriji. On mu smjesta pođe ususret, prijeđe dolinu Is i zaustavi se u Mirijandru (kod Aleksandrete). Darije, koji je u Babilonu skupio veliku vojsku od nekih 100.000 vojnika, krene s njom uz Eufrat i uputi se u dolinu Is. Kad to dozna A., koji je imao uza se svega 30.000 vojnika, vrati se u dolinu i napadne s desnog boka Darijevu vojsku. Prestrašen snažnom A. navalom, Darije pobježe, ostavi svoju majku, ženu i dijete, koji budu zarobljeni, i ode prema Tapsaku s nekih 4000 vojnika.

Aleksandrova pobjeda kod Isa odjeknula je najjače u Grčkoj, u kojoj su njegovi neprijatelji, a u prvom redu spartanski kralj Agis, bili uvijek spremni da se dignu. Agis prekinu sada svoje pregovore s Farnabazom, a sinedrij u Korintu zaključi, da na idućim istmijskim igrama (332) počasti Aleksandra zlatnim vijencem.

Golema vojska »kralja kraljeva« bijaše raspršena, a kralj u bijegu. A. se nije time dao zavesti i nije krenuo za kraljem. On je dobro znao, da je perzijsko brodovlje još uvijek gospodar mora, te se ne smije udaljiti u unutrašnjost prije nego primorje bude u njegovim rukama. Zbog toga krene na Arad, a Parmenion pođe prema Damasku, gdje zaplijeni Darijevo blago.

Borba za Tir i Egipat. Fenički su gradovi, uživajući punu autonomiju, iskreno pomagali Perziju, koja je s njihovom pomoću vladala morem. Uza sve to se fenički gradovi Arad, Biblo i Sidon predadoše Aleksandru. Jedino se Tir odlučno opre, i A. ga podsjedne (332). Poslije devet mjeseci junačke obrane Tir pade; 8000 njegovih stanovnika bi poklano, 30.000 prodano u roblje. Dotadašnje najveće središte feničke civilizacije postade sada tabor makedonske vojske. Darije poruči A., da će ga priznati kraljem, ponudi mu svoje prijateljstvo i savez, svoju kćer za ženu i Malu Aziju do Halisa. Sve to A. odbije. On sada više nije bio osvetnik Helena, nego osvajač. Poslije osvojenja Tira krene prema Egiptu, ali morade na tom putu podsjedati puna dva mjeseca grad Gazu. Tada i Gaza postane makedonska vojna stanica. Poslije 7 dana hoda prispije s vojskom u Pelusij u Egiptu. Amo stigne i njegovo brodovlje, koje ga je pratilo uz obalu i došlo do Memfisa. Perzijski satrap u Egiptu Mazaces nije se opro, a Egipćani, koji su mrzili Perziju još od Kambiza, dočekaju Aleksandra kao oslobodioca. A., koji je i onako uvelike naginjao mistici, iskazivao je egipatskoj vjeri i obredima najveću pažnju. On sam prinese žrtvu Apisu, a zatim u hramu boga Ptaha. Tim je činom bio priznat kraljem, sinom i nasljednikom boga, zakonitim suverenom »obiju zemalja« Egipta. U Ptahovu hramu, upućen od egipatskih svećenika u božanske tajne i obnavljajući obred uz nerazumljive formule, bez sumnje se osjećao i sam božanstvom. Za Egipćane je tim obredom doista postao sinom božjim. No hoteći i za Grke biti bar potomak božji, pođe u hram Amona, koji je za Grke bio isto, što i Zeus. Odavde doplovi rukavom Nila na obalu Sredozemnog mora, gdje udari temelje gradu, nazvanom po njemu Aleksandrija, kao budućem sijelu grčke civilizacije (331). Iza toga krene uz obalu do Paretonija i odavle prema jugu u oazu Sivah prolazeći s vojskom 10 dana kroz pustinju. Prorok pozdravi Aleksandra kao »sina Amonova« i onda ga uvede kao faraona u njegovo svetište. Aleksandar je cijelog svog života vjerovao u svoju božansku misiju i u to svoje božansko podrijetlo, ali nije nikada uveo državni kult svoje ličnosti.

Sada se vrati u Memfis odlučivši se na velika osvajanja, da bi postao kraljem kraljeva. Iz Memfisa uredi novu upravu Egipta: građansku upravu dade dvojici Egipćana, vojnu Makedoncima, a financijsku egipatskom Grku Kleomenu. U isto vrijeme zavlada i njegovo brodovlje morem.

Borba za Aziju. Na povratku iz Egipta primi A. u Tiru atenske poslanike. Odavde krenu preko pustinje u Tapsak na Eufratu (srpanj-kolovoz 331), zatim prema Tigru na Nisibe, a onda prema jugoistoku, napredujući desnom obalom Tigra. Tu je kod Gaugamele (na visoravni Kermelis), nedaleko stare Ninive, odlučio Darije upustiti se s njim u odlučnu bitku. Ali je i tu kao i na Isu pretrpjela 1. listopada 331 pr. Kr. perzijska vojska strašan poraz. Darije pobježe u Mediju.

Aleksandru je bila sada otvorena cijela Mezopotamija, Babilon i Susa, stara Kaldeja i stari Elam, pa čak i sveti perzijski gradovi Persepol i Pasargad. On krene prema Babilonu. Babilonski satrap Mazaros preda mu grad bez otpora; 30 dana osta mu vojska u Babilonu, da se odmara. I u Babilonu dođe A. u uski dodir sa svećenstvom (Kaldejcima) te naredi, da se ponovno sagradi porušeni veliki hram (E-Sagila).

Iz Babilona krene u Susu, kamo je njegov general Poliksen već bio prispio i ondje čuvao golemo blago (30.000 talenata).

Iz Suse posla A. Atenjanima kip Harmodija i Aristogitona, pa krene prema Persepolu pokoravajući usput okolna plemena. Satrap Ariobarzan opre se Makedoncima s 40.000 vojnika. A. rasprši tu vojsku, uđe u Perzepol, pravu prijestonicu Ahemenida, u kojoj su se nalazile njihove palače i grobovi, i pusti svoje vojnike da pljačkaju i ubijaju po gradu. Po nalogu spalili su i samu kraljevsku palaču i tako uzvratili Perzijancima, što su za Kserksove vojne spalili atensku akropolu. Za to vrijeme ode Darije iz Medije u Hirkaniju na Kaspijskom moru, kamo je za njim pošao i Ariobarzan.

A. udari iz Persepola na Mediju, uđe u Ekbatanu, odakle pošalje Parmeniona u Hirkaniju i Karduziju, Klita u Partsku, a sam krene s laganim četama u potjeru za Darijem, koji je pobjegao sa svojima prema Hekatompilu. U naglom hodu A. ga stiže, ali kad je došlo do sukoba s perzijskom vojskom, nađe mrtva Darija, koga su ubili njegovi vlastiti satrapi Barsaent i Satisbarzan (ljeti 330). A. sada nastupi kao osvetnik protiv urotnika, dade da se Darije svečano sahrani u Perzepolu, a Artabazu, koji mu je ostao vjeran, dade satrapiju Baktrijanu. U Zadracarti (Asterabad) dozna, da se satrap Bes, jedan od urotnika protiv Darija, okrunio za perz. kralja, prozvao se Artakserkso i krenuo preko Partske zemlje u Baktru. Uza nj su bili Satisbarzan u Ariji i Barsaent u Drangijani. A. krene na Satisbarzana, koji mu se najprije pokori, a onda opet digne ustanak i pobjegne. U Ariji osnova A. grčku koloniju Aleksandriju i ondje smjesti posadu, da čuva stečeno. Odavde krene u Drangijanu, odakle je Barsaent pobjegao k Indijcima, no ovi ga predadoše, i on bude pogubljen.

Ovdje u Frada-Proftasiji, glavnom gradu Drangijane, bi suđen i kamenovan Filota, Parmenionov sin, zbog urote protiv A.; stari Parmenion bude po A. nalogu ubijen u Ekbatani (jesen 330). I Satisbarzan bude svladan i ubijen. Sada pođe A. prema gorama Paraponisade (Hindukuš), dok je u Arahosiji Memnon sređivao prilike i osnovao jednu novu Aleksandriju. Prešavši Hindukuš prispije A. u Baktrijanu, gdje osvoji Aornos, koji pretvori u Aleksandriju, prijeđe Oxus (Amudarja) i dođe u Sogdijanu. Izdajom pade mu u ruke Bes, koga on pošalje kao izdajicu svoga kralja Baktrijancima, da mu sude, pa krene u Marakandu (Samarkand) i dopre do Jaksarta. Tu osnova koloniju Aleksandriju (Eshata). U Baktri (Zoriaspra) je te zime i Bes osuđen: odsjekoše mu nos i uši i takva poslaše u Ekbatanu, da ga tamo smaknu. Tek u proljeću 327 osvoji A. i posljednja utvrđena mjesta ustaša u Sogdijani i Baktrijani i tada se oženi Roksanom, kćerkom Baktrijanca Oksijarta. A. je sve više postajao orijentalni vladar. Tražio je, da mu se na istočnjački način klanjaju osim drugih i sami Makedonci i Grci. Osim toga je sve više uvodio strance u vojsku i upravu. Uto se otkrila i među kraljevskim paževima urota protiv A. života. I dok je tako raslo među Makedoncima u njegovoj okolini sve veće nezadovoljstvo, A. je u svojoj duši već napustio plan odmazde Perziji, pa i onaj o gospodstvu nad Azijom (Perzijom), i kovao već planove o gospodstvu nad svijetom.

Dok je još bio u Sogdijani, dođe k njemu Taksil, jedan radžah u sjevernoj dolini Inda, i zamoli ga za pomoć protiv svoga susjeda Pora, kralja Pauravasa. A. se odazva pozivu i krene u proljeću 327 iz Baktre preko Paraponisada u Indiju.

Pošto je usput u žestokim borbama podjarmio plemena u dolini Kofena, prijeđe Ind, stiže u glavni Taksilov grad i krajem proljeća 326 povede vojsku na Pora. Prešavši rijeku Hidasp, uništi Porovu vojsku, i ovaj se pokori i prizna A. za vrhovnog gospodara. Iza toga osvoji preostali Pendžab sve do Hifasa (Bias). Preko ovoga nije prešao, jer mu je vojska bila i suviše iscrpljena. Ondje, na krajnjem istoku svojih osvajanja, dade sagraditi 12 veličajnih žrtvenika, a na Akesinu još jednu Aleksandriju. Njegovi vazali Taksil i Por imali su čuvati stražu na istočnoj granici golemog imperija.

Sada odluči doći na Ind i onda sići niz tu rijeku k moru. U tu svrhu dade sagraditi brodovlje, koje je u jeseni 326 bilo gotovo. U tom su brodovlju služili Feničani, Grci, Kiprani i Egipćani; zapovjednik im je bio Nearh. Uz brodovlje je kretala vojska pod Kraterom i Hefestionom. S njima je bilo i 200 slonova. Neka se plemena uz obale (Sibi) pokoriše bez otpora, a nekoja (Mali i Oksidraki) poslije žestoke borbe. Na sutoku Akesine i Inda sagradi A. također jednu Aleksandriju (Pankanada), a dalje na jugu pretvori glavni grad plemena Sogda u grčku koloniju pod imenom Aleksandrija Sogda.

Krajem srpnja 325 prispije A. u Patalu. Tu ostavi Hefestiona, a sam krene s 9000 ljudi zapadnim rukavom rijeke na more, gdje uredi jednu luku s arsenalima i cisternama.

Misleći, da je izvršio svoju zadaću, odluči vratiti se u središte golemog imperija i urediti ga po svojoj zamisli. Ali se za povratak odluči na najteži i najvratolomniji put — preko strahovitih Gedrozijskih pustinja. Taj je put izabrao u prvom redu zato, da ispita krajeve uz more s kopna i da može opskrbljivati mornaricu, koja je imala istražiti te krajeve s morske strane, imajući pri tom pred očima najkraći i najjednostavniji spoj ušća Eufrata i Tigrisa preko Perzijskog zaliva, a možda i Egipta, s Indijom. Tu zadaću povjeri admiralu Nearhu, koji sa 100 lađa, 2000 mornara i 12.000 vojnika krene od ušća Inda prema zapadu. Hranu i vodu mogla je tom brodovlju pribaviti jedino kopnena vojska. A tu najtežu zadaću preuzme on sam.

U kolovozu 325 krene A. iz Patale pokoravajući usput narode, koji su ondje živjeli (Arabite, Orite), i onda uđe u suhu i golu pustinju. Doskora je vojsku uz žeđu stao mučiti i glad; tegleća marva, umorna, gladna i žedna, strašno je ugibala, dok su žene, posluga i djeca, koji su išli za vojskom, zaostajali i umirali. Dva puna mjeseca trajale su te nevolje, dok nisu stigli u glavni grad pokrajine Pura (Bampur). Poslije odmora krenu A. dalje prema zapadu, u Karmaniju, gdje ga je čekao Krater. Tu dozna za mnoga zla u upravi i za pljačku hramova. Bez milosrđa dade krivce, svoje prijatelje, pogubiti.

Nearh je krenuo iz Oričkog primorja 21. rujna, ali se morao vratiti zbog nepovoljnih vjetrova na arabitsku obalu i tek 23. listopada pošao prema zapadu. Početkom studenoga bio je na ušću Tomera (Hingol), a 21. pred obalom Ihtiofaga (grč. »ribožderi«). Odavde izgubi vezu s Nearhom. Kad ovaj, poslije velikih napora, prispije u Harmosiju, na ušću Anamisa u Karmaniji, i dozna, gdje se nalazi A., pođe odmah k njemu. Veselje A. bilo je veliko, jer je već bio uvjeren, da mu je brodovlje propalo. Sada povjeri Nearhu, da pođe dalje do ušća Eufrata (prosinac 325).

Iz Karmanije krene A. u Pasargad, odande u Persepol i onda u Susu. Na prijelazu Pasitigrisa sastane se sa svojim brodovljem i Nearhom.

Unutarnje uređenje carstva. Vojničko stvaranje imperija bilo je zasada završeno, i sad je trebalo pristupiti čvrstoj upravnoj organizaciji golemog teritorija. Ideju izjednačivanja Makedonaca, Grka i Perzijanaca, koju je A. već bio potpuno izradio i polako je provodio, sada je otvoreno u Susi otkrio. Pored Roksane uze još i dvije kćeri Darijeve za žene, a istodobno dade, da njegovi najistaknutiji ratni drugovi uzmu za žene perzijske kneginje, štoviše, nagradi 10.000 Makedonaca, koji tog dana uzeše Azijatkinje za žene (zimi 324). Poslije toga A. krene s jednim dijelom vojske u Opis, gdje se nađe i ostala vojska. Tu dođe do pobune vojnika, koji su bili nezadovoljni, što je A. primao u državnu službu, vojsku i gardu Perzijance, Baktrijce i druge. Osim toga vojnici bijahu već izmoreni. I tako onog dana, kad je A. otpustio 10.000 veterana, pobune se i drugi vojnici i zatraže, da ih sve otpusti. Kad A. za to sazna, upadne sa svojim hipaspistima među pobunjenike, dade uhvatiti 13 vođa, a onda održi vojnicima govor, u kojem im dopusti, da odu kući, koji hoće. Kući doista krenuše samo veterani nadareni pored plaće svaki jednim talentom.

Iz Opisa krenu A. s vojskom u Ekbatanu. Tu umre Hefestion, koga A. sahrani uz herojske počasti. Poslije nekih vojnih pothvata u okolnom gorju pođe u Babilon, u proljeću 323. Sada dade istražiti Kaspijsko more, a da istraži arapske obale, posla tri ekspedicije. Čini se, da je jedna prispjela sve do Sueskog zaliva. Kako je još uvijek postojao Nekov kanal, koji je Darije obnovio, moglo se iz ušća Inda ili Tigrisa, odnosno Eufrata, doći u ušće Nila, iz Indijskog i Perzijskog zaliva preko Crvenog i Sredozemnog u Egejsko more, čime su se spajala sva mora i sve najveće plovne rijeke toga velikog imperija.

U Babiloniji primi A. poslanstvo Grka, istočnih Libijaca, susjeda Egiptu, Etiopljana gornjih obala Nila, evropskih Skita, Kelta s Balkana, a možda i Kartažana. Čini se, da je bio namislio osvojiti i Kartagu. Pred njim se otvaralo gospodstvo nad cijelim svijetom. Predaja kaže, da je namjeravao Oceanom na jugu Libije potražiti put, kojim bi osvojio zapad.

Naskoro odluči poći iz Babilona. Međutim oboli i umre (13. lipnja 323). U velikoj groznici, zadnjih dana svoga života, još je davao naloge Nearhu i časnicima odredivši dan za odlazak brodovlja.

Aleksandrova vojna na Perziju, jedanaest godina osvajačkih ratova ispunjenih uspjehom i slavom, pobudilo je u ondašnjem svijetu divljenje, koje se pretvaralo u obožavanje. I premda su sofisti u njegovim uspjesima gledali sretno ludovanje (felix temeritas, kaže Seneka), nema sumnje, da je upravo Aleksandrov bistar duh spojen s energijom, koja je proizlazila iz vjere u vlastitu sposobnost, stvorio prilike i njima vladao. Katkada je morao slijediti događaje; to je bilo, kad je išao u potjeru za Darijem ili Besom, ali je on i tada vladao događajima. A. nije bio ludo sretan, nego trijezno uspješan.

Političke težnje. Kad je već osvojio cijelo Perzijsko carstvo i neke dijelove Indije, posve se udaljio od onoga, što su od njega očekivali Grci, poput Isokrata, i od onoga, što su htjeli njegovi najbliži drugovi. A. je htio sve one narode spojiti ne samo u jednu političku zajednicu, nego i u državno jedinstvo. Ali su tu iskrsle raznovrsne zapreke: Makedonija sa svojim naziranjem na državu i vladare, Grci sa svojim, Orijent opet sa svojim. A. je rješavao sve najvažnije poslove. Uz njega je bilo vijeće desetorice tjelesnih gardista. To je bio i glavni stožer i ministarstva. Kasnije se uz ove »somatofilake« stvorila i građanska ministarstva. Uz kralja je bio prvi tajnik (archigrammateus), Eumen iz Kardije, stvarni šef uprave. On je pisao službeni dnevnik (kasnije izdan pod naslovom »Kraljevski Ephemerides«). Usto je vodio cijelo kraljevo dopisivanje. »Blagajnu« je vodio Harpal.

Vjeran načelu fuzije zadržao je A. u Perziji satrapije. S početka bi samo na mjesto Perzijanca satrapa (u Maloj Aziji) metnuo jednog Makedonca, a negdje bi ostavljao stare satrape (dinaste); Egipat zadrža poseban režim; tako su i Taksil i Por ostali na svojim mjestima. Između starih perzijskih satrapa i sadašnjih bila je jedna bitna razlika: prije su satrapi vladali, kako su htjeli, sada su bili odgovorni; prije su oni imali u rukama i vojnu vlast, sada je uz njih jedan ili više zapovjednika. Isto su im tako i financijski poslovi većim dijelom oduzeti.

U tom carstvu čine zaseban svijet grčki gradovi. A. ostaje predstavnik helenizma. Grčki je duh imao unijeti u tu golemu državu organizaciju i red. Ali Grk živi u »polisu«, i samo kao građanin. Zato je trebalo dizati mnoge grčke gradove, da se preko njih utječe na istočnjake. U te je gradove A. stavljao grčke plaćenike i makedonske veterane i urođenike, koji su to htjeli. Ti gradovi nisu bili države, nego komune, slobodni samo u svojim unutrašnjim poslovima. Helenstvo se imalo spojiti s Orijentom i primiti i od njega mnogo; grčki je duh imao od Orijenta naučiti slušati i poštivati kralja. A. je umro prije nego je sve to mogao ostvariti. Njegovi su nasljednici, ma da ga nisu u svemu razumjeli, pošli njegovim tragovima.

NATPISI: Corpus inscriptionum graecarum, Inscriptiones graecae, i druga izdanja natpisa; Dittenberger, Sylloge Inscriptionum graecarum.

IZVORI: Diodor, Isokrat, Plutarh, Pompej Trog, Suida, Kalisten, Arijan, Klitarh, Kurcije Ruf i dr.

LIT.: Pöhlmann, Griechische Geschichte, 5. izd. 1914, st. 286 ss; Jouget, L’Impérialisme Macédonien et l’Hélénisation de l’Orient, Pariz 1926; B. Niese, Geschichte der griechischen und makedonischen Staaten 3. sv., Gotha 1893—1908; Droysen, Geschichte des Hellenismus, I., 2. izd. 1877; Isti, Das Weltreich Alesanders des Grossen, izd. Bernina 1934; Julien de le Gravière, Les campagnes d'Alexandre, Pariz 1891; Cohen, La Grèce et l’Hellénisation du Monde Antique, Clio II., Pariz 1934, st. 372 ss (naročito dobro navedeni izvori i bibliografija). G. N.

Aleksandrov novac. A. je iz trgovačkih razloga uveo kao svoj novac atičku stopu. Njegovi zlatni stateri (i distateri, 2 statera) imaju na licu glavu Atene s ukrašenom korintskom kacigom, na naličju krilatu Niku, božicu pobjede, i natpis ALEXANDROY. Srebrne pak tetradrahme (4 drahme), drahme i rijetke dekadrahme (10 drahma) imaju na licu glavu mladoga Herakla u lavljoj koži; na naličju Zeusa Aetofora (Aëtophoros), kako sjedi na prijestolju, ljevicom se podupire o skeptar, a desnicom drži orla, te natpis: ALEXANDROY (BASILEOS) »kralja A.«. Novci Aleksandra Velikoga ne samo da su kolali po cijelom tada poznatom svijetu, već su se u nekim državama i gradovima kovali još stoljeća iza njegove smrti. S. Hr-ć.

Aleksandrov sarkofag. G. 1887 nađen je kod Sidona mramorni sarkofag, sada u carigradskom muzeju, s bogatim reljefima, koji prikazuju Aleksandra u lovu i jednu njegovu bitku. Danas se drži, da je u tom sarkofagu bio sahranjen Laomedon, Aleksandrov namjesnik u Feniciji, a ne sam Aleksandar Veliki. Spomenik potječe iz 4. st. pr. Kr. i spada među najljepše starogrčke kiparske radove. U.

Aleksandride. Život i djela Aleksandra Velikoga opisali su njegovi pratioci Onesikrit, Kalisten i Klitar. Od poznijih historika utjecali su na kasniju predaju Kurcije, Orosije, Justin, Valerije, Maksim, Hijeronim i filozof Seneka.

Neprispodobivi uspjesi Aleksandrovi učiniše ga naskoro predmetom legende i narodne priče.

Roman o njemu obuhvata osim povijesne okosnice (iz djela Klitarhova): 1. elemente pučkog vjerovanja, na pr. Put u raj (Iter ad paradisum), 2. čudesa prirodoslovnog sadržaja (Aleksandrovo ronjenje u morske dubine), pozajmice iz knjige o čudovištima (Liber monstrorum) te iz djela prirodoslovaca i drugih učenjaka, kao Plinija, Solina, sv. Augustina i polihistora Isidora Seviljanskog, 3. židovska i kršćanska mišljenja o velikom osvajaču (u knjizi Makabejaca, Apokalipsi, Talmudu i kod pisaca Josipa Flavija, Pseudo-Metodija i Pseudo-Epifanija). Srednji je vijek dodao Aleksandru boj s baziliskom, okršaj u Jozafatskoj dolini i prekrasnu epizodu o djevojkama, nastalim iz cvijeća, što ih Aleksandrova vojska nalazi na svom pohodu u Indiju. Te su elemente orijentalskog podrijetla donijele na zapad križarske vojne.

Neke pojedinosti zapadnoevropskih verzija potječu od španjolskih Arapa ili kojega slavenskog naroda.

Oko g. 300 po Kr. sastavljen je u Egiptu roman o A. V. u grčkom jeziku (Pseudo-Kalisten); mislilo se, da ga je napisao Kalisten, Aleksandrov pratilac. To je djelo praizvor za obradbe u nacionalnim literaturama Istoka i Zapada (u nekih 30 jezika).

Za evropski su Zapad važne dvije latinske preradbe: prva od Julija Valerija u 4. st., a druga od napuljskog arciprezbitera Leona u 10. st. Leon se služio istim grčkim izvornikom, prema kojemu je načinjen i izgubljeni arapski prijevod. Za rekonstrukciju izgubljenih ili iskvarenih dijelova Pseudokalistena isto je toliko vrijedan Leonov latinski prijevod, koliko i sirska armenska preradba.

Latinski prijevod Julija Valerija retorski je iskićen i pun arhaizama. Leonov sjeća na jezik Vulgate, ima grecizama, osobina vulgarnog latinskog jezika i romanizama.

Recenziju I₁ Historiae de prœliis upotrijebio je u 11. st. provansalski pjesnik Alberih od Besançona. Po epu spomenutoga Alberiha spjevan je stari njemački ep sveć. Lamprehta u prvoj polovici 12. st. I Francuz Jacques de Vitry služio se istom latinskom recenzijom. Na rukopisu I₂ Historiae de prœliis osniva se djelomice i njemački ep Rudolfa od Emsa, spjevan oko 1250, i ep Ulricha von Eschenbach (oko 1284), kojega se jedan fragment sačuvao u Algarottijevoj knjižnici u gradu Krku.

Alberih besansonski upotrijebio je pored Historiae de prœliis i latinski prijevod Pseudo-Kalistena od Julija Valerija.

Pod kraj 12. st. pjevao je Francuz Valter de Chatillon ep o Aleksandru povodeći se za lat. historikom Kurcijem. Valterov je ep glavni izvor srednjevisokonjemačkih epa Rudolfa von Ems i Ulricha von Eschenbach pored već spomenute recenzije Historiae de preliis. G. Š.

Od više različitih francuskih verzija, koje su većinom poznate samo u ulomcima, najpoznatije je djelo Lamberta le Torta i Alexandra de Bernaia (a surađivalo je na njemu još i više pjesnika), golem ep u dvadeset tisuća stihova (koji su se po tom djelu prozvali »aleksandrincima«), a onda su se motivi o Aleksandru razgranali u više pojedinačnih motivskih epova kroz stotinu godina franc. trubadurske poezije. U Španjolskoj je Gonzalvo de Berceo u 13. st. stvorio prvi kastilski umjetnički ep Alexandre, u Nizozemskoj, u Skandinaviji, u Engleskoj i Rusiji nastale su raznolike obrade u prozi ili u stihu. Češka Aleksandrida, sačuvana u šest nesuvislih odlomaka, pripada među najznamenitije spomenike stare češke književnosti i jezika. U staroj hrvatskoj književnosti obrađena je priča o Aleksandru samo u proznom obliku »romana«, koji je V. Jagić (Starine III) izdao kao Život Aleksandra Velikoga (Ogledi stare hrvatske proze, 4), a poslije je nadodao i bugarsku verziju (Starine V). U perzijskoj književnosti prikazan je isti junak u Firdusijevu epu Šah-name i Nisamijevu Iskender-name.

LIT.: Bezbrojna pojedinačna izdanja i studije o pojedinim verzijama (D Carraroli, C. Müller, Ausfeld, Pfister, C. Giordano, Michelant i dr.). Klasično i najglavnije djelo: P. Meyer, Alexandre le Grand dans la littérature française du Moyen-Âge. 2. sv., Pariz 1886. Lj. M.

Aleksandar IV. (Makedonski), sin Aleksandra Velikoga i Roksane, kojom se ovaj 327 oženio u Baktrijani, rođen malo iza smrti očeve. Kao dječak određen za budućeg kralja bio je pod skrbništvom regenta Perdike, a kad je ovaj bio ubijen i regentom postao Antipater, predao ga je on pod štitništvo Antigona. Međutim, kad je već bio u dobi, da stupi na prijestolje, dade njega i njegovu majku ubiti Antipatrov sin Kasandar 310—9.

LIT.: Droysen, Geschichte des Hellenismus; Beloch, Griechische Geschichte, IV., 2. izd., Berlin 1925—1927; Jouget, L’impérialisme macédonien et l’hellénisation de l’Orient, Pariz 1926. G. N.