ALEGORIJA (u umjetnosti) je oblikovanje ili personifikacija apstraktnih pojmova i misli; vrši se u likovnoj umjetnosti oblicima, a u književnosti riječima. Likovni se umjetnici služe tim načinom prikazivanja od najranijih perioda pa sve do današnjice. Tako se alegorički prikazi nalaze već u najstarijim nalazima na grobnim spomenicima različnih kultura na različitim geografskim mjestima. U mediteranskom je kulturnom pojasu alegorično prikazivanje napose važno, a pogotovu u staroj Grčkoj i Italiji, kako to pokazuju grčki grobni spomenici i iskopine u Pompejima s motivom mrtvačkoga plesa. No prikazi bogova i božica antiknog religioznog svijeta nisu alegorije. Kasnije se u početno kršćansko vrijeme alegorija i simbol dotiču, slike iz katakomba istodobno su alegorije i simboli. Dalji je razvitak unio alegoriju i u arhitekturu određujući smještaj i oblik tlocrta kršćanskih crkava oblikom križa. Bezbrojni su primjeri alegoričkog prikazivanja u religioznoj i profanoj umjetnosti. Ti su primjeri izvedeni u mozaiku, fresku, temperi, ulju; izvajani su u preraznim kiparskim materijalima, kao slobodni kipovi i reljefi, ili kao dekorativni arhitektonski dijelovi. Gotovo u svim stilovima zagospodavala je alegorija kod primijenjenog umijeća kao ukras na oruđu, spremi, posuđu, posoblju, nakitu, heraldici, ukrasnom pismu i grafici. Izradba tekstila nosi bezbroj primjera alegoričkog prikazivanja od primitivnih tkanja, pa sve do gobelina. Te su sve alegorije više ili manje na likovnom polju u vezi s literaturom. Ili su ilustracije ili opet nastaju iz motiva preuzetih od književnih radova. Takve su mnogobrojne alegoričke renesanske ilustracije, na pr. za Petrarkine »Triumfe« i Danteovu »Božansku glumu«; takve su alegorije na svadbenim škrinjama (Cassoni) prikazujući na različit način personifikacije ljubavi, smrti, kreposti, zavisti i zloće. Jedan od mnogih slikara tih škrinja bio je i Andrea Schiavone (1503?—1563) nazvan Meldola ili, kako su ga naši povjesničari nazvali, Medulić, jer je bio, kako većina historika drži, rodom iz Dalmacije (vjerojatno iz Zadra). Ondje su još ranije u 13. st. majstor Radovan i njegovi pomagači isklesali značajno alegorično prikazivanje mjeseca na jedinstvenom portalu trogirske katedrale. Na suprotnoj obali u Italiji na izmaku gotskog perioda slikao je Giotto svoje alegorije u Padovi na zidu Capelle Scrovegni — alegorije kreposti i poroka. U Assisiju je Giotto naslikao u hramu Poverellovu alegoriju siromaštva, kako vodi sv. Franju. Alegorije su i u Cappelli Spagnuoli u Firenci (Santa Maria Novella). U kasnijoj fazi talijanskog slikarstva služe se mnogo alegorijom; i Botticcellijevo (1445—1510) »Proljeće« (Primavera) nije ništa drugo nego velika i slavna alegorija. Leonardove crtane alegorije idu u isti taj krug, što je odnjihao najsvjetlije duhove Toskane u vrijeme humanizma u sjeni arkada Medičejske Firence. U Lombardiji, na sjeveru, razvitak je bio sličan. Među mnogim majstorima stvara i majstor Mantegna (1431—1506) jedinstvene alegorije. Još dalje na sjeveru, u Njemačkoj, među prvacima, alegorija je obično likovno izražavanje. Tako je Dürerov (1441—1528) »Vitez i smrt« jednako alegorični prikaz kao što su alegorički i njegovi drvorezi iz Apokalipse. Njima se pridružuje Dürerova »Melankolija«, duboka i mračna, prezasićena mističkim osjećajem i sjevernjačkim duhom. Naprotiv južnjački je duh stvarao sunčane alegorije: u Raffaelovim vatikanskim stanzama, u djelima visoke renesanse i baroka na zlaćanim stropovima dvorova talijanskih velikaša i venecijanskih duždeva. Veći se dio velikih talijanskih slikara renesanse služi i alegorijom, tako Tizian (Nebeska i zemaljska ljubav), Tintoretto i Veronese, koji alegorizira Veneciju kao kraljicu mora. U kasnijem se razvitku na prekretu stoljeća u Španjolskoj cene satirične alegorije Francisca Goye (1746—1828) istodobno zaključujući jedan period i otvarajući novo razdoblje evropske umjetnosti.
U francuskoj umjetnosti živi alegorija od prvih začetaka umijeća od predivnog sitnoslikarstva, pa sve preko gobelina, s triumfima »kralja sunca« do »Puta na Citeru« od Watteau-a (1684—1721). Taj način umjetničkog likovnog izraza ne prestaje ni u 19. st.; on traje u značajnim djelima velikih slikara. Alegorije slikaju: Ingres, Chasseriau, Delacroix (»Sloboda vodi narod«), Daumier i drugi sve do najnovijih. U umjetnosti slavenskih naroda susreće se alegorija ne samo u početnim fazama, već i u 19 st., pogotovu kod onih slavenskih naroda, koji se otimlju za svoje pravo na život, kao što je to naročito slučaj kod Poljaka i Čeha. Poljak Groetger alegorizira Slobodu i Poljsku u rodoljubnom romantičnom ciklusu litografija. Tako isto češki majstori Manes (1820—71) i Aleš (1852—1913) kao i kasniji Hynais slikaju alegorije za praško Narodni divadlo. U našim se stranama nalaze alegorički prikazi na listovima kodeksa, po našim crkvenim riznicama i bibliotekama dalmatinske i posavske Hrvatske. U neku su ruku i nevješti znameni bogumilskih »kovača« (klesara) alegorije. Već na prvim stranicama naših knjiga nalaze se alegorije, tako na pr. na izdanju Marulićeve Judite (1521) okrunjena knjiga. U Sibili Katarine Zrinske je »Kolo sreće« isto tako značajna i običajna alegorija. Kasnije se u našim zagorskim baroknim crkvicama, u njihovu uresu pletu alegorični prikazi, tako lik Hrvatske na stropu crkve u Voći (kotar Ivanec). I novi razvitak umjetnosti kod Hrvata podao nam je različitih alegoričkih prikaza od naše ruke na pr. Karas (1821—58) Justitia. Od strane je ruke alegorija »Jugoslavija«, koju je biskup Strossmayer naručio od Zadranina Salgheti Driolija (1811—77), a prikazuje zagrljene vladare južnih Slavena, ispod kojih zavist sprema pokolj.
Alegorija je i Bukovčeva (1855—1922) velika dekoracija sveučilišne knjižnice kao i njegova kompozicija aktova »Pet osjetila«. Alegorički su prikazi i Frangešove (1872—1940) reljefne supraporte: Teologija, Medicina, Justicija i Filozofija u dvorani za primanja u zgradi bivšeg odjela hrv. slav. dalm. zem. vlade za bogoštovlje i nastavu, danas odjela za prosvjetu banovine Hrvatske u Zagrebu.
Alegorije su i Meštrovićevi granitni likovi spomenika »Neznanom junaku« na Avali nad Beogradom, koji prikazuju kao karijatide u narodnom ruhu pojedine pokrajine jugoslavenske države. Meštrovićev beogradski »Pobjednik« i »Zahvalnost Francuskoj« na beogradskom Kalimegdanu također su alegorije u kamenu i bronci. U Hrvatskoj su izvedeni posljednjih decenija različiti veliki i maleni zadaci, više ili manje dekorativni, alegoričkim načinom. Kod tog rješavanja sudjelovali su mnogi hrvatski slikari, kipari i umjetno-obrtnici: Augustinčić (spomenici), Babić (dekorativni panneau za izložbu u New-Yorku), Becić (dekoracija u Poljodjelskoj banci), Hegedušić (Justitia), Kljaković (Trgovačka komora i strop bivše Slavenske banke, alegorije trgovine, industrije, pomorstva i ribarstva), Kerdić (alegorički prikazi na reversima većine medalja), Kršinić (likovi za beogradsku Narodnu skupštinu), Radauš (nadgrobni spomenici), Šimunović (dekoracija za Radničku komoru), Tomašević (dekoracije za Jadransku izložbu). Lj. B.
A. u literaturi (grč. alla agereuo »drugo govorim«) je pjesnički ukras, kod kojega je metafora protegnuta na veći ili manji niz pojmova. Metafora, naime, zbog sličnosti dvaju predmeta, uzima riječ u prenesenom značenju, koje odgovara onom svojstvu, u kojem se oba predmeta slažu: čovjek je u životu kao putnik, koji ide prema nekom cilju, dakle se može nazvati putnikom, iako doslovno ne putuje. Tu metaforu proširuje Preradović u svojoj pjesmi Putnik, prenoseći je na svoj boravak u Italiji, daleko od domovine, dok je još pjevao njemački, te nije znao pravog cilja: pjesma, svakomu poznata, pokazuje, kako je Preradović iz poredbe s putnikom izveo čitavu pričicu s dirljivim završetkom: to je alegorija. Preradović, koji na taj način hoće da tumači svoje misli o domovini, životu, vjeri i t. d., obiluje alegorijama: Suho drvo, Djed i unuk, Braća, pa i čitav veliki dramski poem Kraljević Marko, osnivaju se na alegoriji. Jedan od najizrazitijih primjera alegorije je Preradovićeva pjesma Usud, gdje pjesnik na kraju daje i tumač alegorijske slike. Alegorija ne smije biti nejasna, neživa, neizrazita; primjer je takve alegorije Mažuranićeva Kob (→ Smrt Smail-age Čengića), gdje je stvarna podloga suviše oskudna, a idejni tumač dosta nejasan. Alegorija je vrlo česta u poeziji, a i u likovnim umjetnostima. Alegorija je Bukovčev svečani zastor Hrvatskog kazališta (poklon hrvatskih preporoditelja Gunduliću), ali je u slikarstvu i kiparstvu alegorija često namještena i teatralna (naročito kad se radi o naručenim prikazima pojedinih grana znanosti, umjetnosti i dr. u svečanim dvoranama, na spomenicima i t.d.). Lj. M.