DEMETRIJE I. MAKEDONSKI (Poliorket), * 337 pr. Kr., umro 283 pr. Kr., sin Antigona Monophtalmosa, jedan od najvećih i najsposobnijih vojskovođa potkraj 4. st. i na početku 3. st. Već rano pomagao je u ratovima svog oca. Helenofil, kao i njegov veliki otac, D. pođe na očev nalog 308/7 u Grčku, da je oslobodi od Makedonaca. S 250 lađa doplovi iz Efeza u Pirej i proglasi nezavisnost Atene; ujedno izjavi, da je došao, da vrati slobodu svim Grcima i da Makedonce baci preko Termopila. Atenjani proglasiše Antigona i D-a svojim »bogovima spasiteljima«, a dvije novoosnovane file bijahu po njima prozvane Antigonis i Demetrias. D. uspostavi atensku demokraciju i osvoji Megaru. Kad je zauzeo i Munihiju, Atena je bila sasvim oslobođena Kasandrove vlasti. Međutim D. nije nastavio s oslobođenjem Grčke, jer je morao na Istok, gdje je njegov otac vodio novu borbu za prevlast u helenističkom svijetu. U to je vrijeme D-va pomorska snaga bila najjača na cijelom Sredozemlju. G. 306 pobijedi on u pomorskoj bitki Ptolemeja, na što njegov otac uze naslov kralja; u slavu te pobjede načinjen je veličanstven spomenik Samotračke Nike (danas u Louvru). Iste je godine D. osvojio Cipar; opsjedajući Salaminu, koju je i osvojio, dobio je naziv Poliorketes »podsjedač gradova«. Nastojao je osvojiti i Rod, ali pošto se ovaj sjajno branio, dođe među njima do sporazuma i saveza. G. 104 nastavi D. svoj rad na oslobađanju Grčke. On proglasi slobodu Halkide na Eubeji, oslobodi Atenu Kasandrove opsade, s Beotijom i Etolcima sklopi savez, a 303 pođe na Peloponez, gdje je redom tjerao makedonske posade, »oslobađajući« tako i Peloponez od Makedonaca. Osim Sparte priključili su mu se gotovo svi gradovi Peloponeza, našto je u Korintu osnovan savez oslobođenih država, a on sam imenovan hegemonom u borbi protiv Makedonije. Već je D. bi skupio vojsku novoga saveza i nalazio se u Tesaliji, da napadne Kasandra, kad ga otac pozva, da se vrati u Aziju, gdje su četiri velika dijadoha sklopili savez protiv Antigona. D. krene u Aziju, gdje je kod Ipsa zajedno s ocem poražen; Antigon pade u boju, a D. se spasi, ali izgubi najveći dio svoga posjeda; zadrža Korint, Megaru, neka mjesta na Peloponezu, otok Cipar i neke feničke gradove i usto jaku flotu. Otpalu Atenu osvoji ponovno i ostavi joj slobodu, ali zadrža Munihiju i Pirej. U to umre Kasandar (297), i D. krene u Makedoniju, gdje g. 294 postade kraljem. Tada okrene svoju politiku u Ateni na štetu demokrata. Njegovo nastojanje, da zavlada cijelom Grčkom, nailazilo je na nove zapreke, pa je morao ratovati s Epirom i Etolcima, pri čemu je doživio neuspjeh. Dok je opremao snažnu vojsku, da opet stekne stari položaj u Aziji, zbog čega je isisavao svoje zemlje, pojavilo se u Makedoniji nezadovoljstvo, Pir je dovelo do novog saveza protiv njega. Epirski kralj Pir provali u Makedoniju, koja ga proglasi kraljem (287). Premda morade bježati iz Makedonije, nije to spriječilo D-a, da pođe u rat u Aziju, jer je još uvijek držao svoje posjede u Grčkoj. Ostavivši ovdje sina Antigona Gonatu, krene s vojskom u Aziju. S početka je imao uspjeha, ali su kasnije slijedile različne nedaće, i D. se, ostavljen gotovo od sviju svojih vojnika, morade predati (285). G. 283 umre kao Seleukov zarobljenik.

D. bijaše vrlo nadaren čovjek, sposoban vojskovođa i dobar upravnik, ali mu je nedostajala mjera i opreznost. Njegove se pobjede računaju među najveće u to doba, ali je njegova naprasitost prouzrokovala poraze kod Gaze i Ipsa. Neobično gipka duha znao je iskoristiti prilike, ali se zatim dao od njih voditi. Bio je inteligentan, lijepa izgleda, plemenita srca, ali često vrlo ohol. Kao velik poštivalac grčke prošlosti želio je iskreno vratiti slobodu svim Grcima, a kao makedonski kralj nije na to više pomišljao.

LIT.: P. Jouguet, L’impérialisme macédonien et l’hellénisation de l’Orient, Pariz 1926; B. Niese, Geschichte der griechischen und makedonischen Staaten, Gotha 1893—1908; J. Kaerst, Geschichte des Hellenismus, Leipzig 1917; R. Pöhlmann, Griechische Geschichte, München 1914.G. N.