DEMETER, Dimitrija, * Zagreb 21. VII. 1811, † Zagreb 24. VI. 1872, književnik. Potomak je bogate grčke trgovačke obitelji, koja je u Hrvatsku prebjegla iz Makedonije u drugoj pol. 18. st. Gimnaziju je svršio u Zagrebu, a filozofiju (1827—29) u Grazu; medicinu učio u Grazu i Beču, te Padovi (1834—36). G. 1836 na osnovi disertacije De meningitide postao u Padovi doktor medicine. Bavio se isprva liječničkom praksom u Zagrebu, ali ju je 1841 napustio te živio od obiteljske imovine i bavio se književnošću i kazalištem. Kad mu je propala imovina, ušao je (1850) u državnu službu (službeni kazališni prevodilac, urednik službenih Narodnih novina, perovođa namjesničkoga vijeća, 1860 dramaturg kazališnoga odbora, zatim vladin tajnik te artistički ravnatelj zagrebačkoga kazališta 1864— 68). Umirovljen je 1871. D. je bio uzgojen u idejama grčkoga oslobodilačkog pokreta s početka 19. st. U njegovoj obitelji pratili su događaje u Evropi i Grčkoj za vrijeme borba i poznavali novogrčku književnost. Sa 16 godina napisao je na novogrčkom jeziku dramu Virginija (iz rimskoga života). U Grazu je došao u vezu s pripadnicima Ilirskoga kluba, u kome je bilo Hrvata, Slovenaca i Srba, a i u Beču je drugovao s mladim Hrvatima. Kad se u Hrvatskoj stao razvijati ilirski pokret, pristupio mu je D. kao »adoptirani Ilirac«. Njegova djelatnost bila je raznovrsna. Tiskao je izvorne pjesme na hrvatskom jeziku (u Danici, Nar. novinama), prevodio pjesme (Vittorellija, Jelačića — Zagreb 1861), pisao književne prikaze i kritike, članke o jeziku. Po svojim pripovijestima (tiskanim u almanahu Iskra 1844 i 1846) pripada među osnivače hrvatske novele. Najznatnija su mu djela: epsko-lirska pjesma Grobničko polje (Kolo 1842) i 2 knjige Dramatičkih pokušenja, 1838 i 1844; u prvoj je objavio Ljubav i dužnost i Krvnu osvetu (prema motivima iz Gleđevića i I. Š. Gundulića), u drugoj Teutu. Ujedno je napisao libreta za opere Lisinskoga (Ljubav i zloba 1845, Porin 1846). Za kazalište je preveo oko 50 drama.

Najvažniji D-ov rad bio je na području kazališnoga života. Oduševivši se za kazalište za vrijeme svojih nauka u Beču D. je najveći dio svojih napora (i novaca) potrošio na rad oko hrvatskoga kazališta. Četrdeset godina organizirao je hrvatska prikazivanja u Zagrebu, pomagao novosadskim glumcima prilikom njihovih gostovanja (u Zagrebu, Karlovcu i Sisku) i ujedno pisao kazališne recenzije. U doba apsolutizma podržavao je u Zagrebu težnju za hrvatskim predstavama, a kad je propao apsolutizam i kad je u zagrebačkom kazalištu konačno zavladala hrvatska riječ, D. se dao na organiziranje stalnoga hrvatskog kazališta. Imao je iz osnova stvoriti i repertoar, i naći glumce, i brinuti se za materijalnu stranu kazališnoga rada. Prilike, u kojima je radio — tradicije njemačkih prikazivanja, malobrojna publika, naučena na bečku lakrdiju, neizvježbani glumci, nestašica hrvatskog repertoara — bilo je uzrokom, da je već 1866 doživljavao oštre kritike (A. Šenoa), zbog kojih je kasnije morao i odstupiti. No budućnost je pokazala, kako su njegove zasluge za hrvatsko kazalište bile goleme, i da je on u ondašnjim prilikama pogodio najbolji put, kako će se k hrvatskom kazalištu privući javnost i kako će oko njega okupiti glumce, s pomoću kojih će se onda ono moći postepeno dizati na sve veću umjetničku visinu.

D. je bio literarno veoma obrazovan čovjek te poznavao i suvremene evropske književnosti i kazalište. Njegovo Grobničko polje komponirano je po ugledu na Byrona. U njegovim novelama ima tragova Puškina. Teuta mu je izrađena prema ondašnjim evropskim tragedijama visokoga stila. Ipak je D. bio više intelektualan radnik negoli spontan stvaralac, te se Teuta nije mogla održati na pozornici. Svoja je djela prožeo narodnim ilirskim tendencijama i mišlju na slobodu. U Grobničkom polju i Porinu slavio je pobjedu Hrvata u borbama s Tatarima i Francima. Njegova pjesma Prosto zrakom ptica leti bila je jedna od najomiljelijih ilirskih budnica. U Teuti je prikazao gradivo iz ilirske prošlosti s aktualnom tendencijom o potrebi borbe za narod i o opasnostima, koje nastaju time, što nesložne narodne vođe uzdižu osobne ciljeve iznad narodnih.

Prema romanu Rusa Laženičkova »Ledena palača« D. je napisao njemačku dramu Der Eispalast, koja nije tiskana ni prikazivana. Prigodom kraljeva boravka u Zagrebu 1869 napisao je prigodnicu Pomoć iznenada. Znatan je i njegov urednički rad. G. 1848 izdavao je Südslavische Zeitung, 1849 uređivao je Danicu, par puta bio je urednik Narodnih novina. G. 1871 postao je urednik novoosnovanog lista Hrvatski sokol, oko kojega su se imali okupiti književnici bliži vlasti, a protivnici Vienca. List se nije održao.

LIT.: Đ. Deželić (Glasonoša 1862), Vl. Mažuranić, Fr. Marković, Demeter, Teuta i Grobničko polje, Zagreb 1891; V. Deželić (Prosvjeta 1904); Gudel, Stogodišnjica hrvatskog preporoda, Zagreb 1936.A. B-c.