DEMAGOGIJA (od grč. δῆμος »puk« i ἀγωγή »vođenje«), način, kojim onaj, koji teži prema vlasti ili želi stečenu vlast utvrditi, utječe na mnoštvo laskanjem i ugađanjem njegovim željama i slabostima sa svrhom, da tako stečeno povjerenje iskoristi u svoju osobnu korist. Kako u pojam d-e ide obraćanje na mnoštvo, to se ona često dovodi u vezu s demokracijom. Međutim, d. se opaža u svako nesređeno političko doba, bez obzira na oblik vladavine, kad se osobito snažno očituje borba za vlast. Prema tome je d. pojava doba, u kome se mnoštvo osjeća bez autoriteta, a bezobzirni pojedinci nastoje iskoristiti to stanje, da zadovolje svoje prohtjeve moći. D. je u vezi s psihologijom mnoštva; obraća se na iracionalne instinkte, strast i predrasude mnoštva obećavajući ostvarenje društvenih utopija bez obzira na mogućnost izvedbe. Demagozi nemaju osjećaja odgovornosti, što je inače oznaka pravih državnika.

U staroj je Grčkoj demagog prvotno bio vođa puka, nadaren napose govorničkim darom. Ali već u peloponeskom ratu dobio je taj naziv pogrdni smisao; tako na pr. Aristotel optužuje demagoge zbog izigravanja demokracije i raspirivanja stranačkih strasti. I danas d. znači izopačivanje doktrina i političkih ideala, t. j. obraćanje na mnoštvo riječima slobode i jednakosti, premda se zapravo ide za tiranijom i despocijom. Inače d. služi kao oružje političke borbe, pa na pr. političkim jezikom vole označivati d-om svaku promidžbenu djelatnost protivnika, koja smjera za stjecanjem što većeg broja pristaša; tako su na pr. apsolutističke vlade u Njemačkoj u 1. pol. 19. st. nazivale demagozima sve one, koji su zahtijevali, da se ispune politička obećanja dana u oslobodilačkoj borbi protiv Napoleona i kasnije.Z. G.