DEM (ὁῆμος), općina. Bilo ih je svuda po helenskom svijetu. Naročito je važna dioba na deme bila u Atici. Aristotel kaže, da je Klisten dao demima imena, i to, da je jedne prozvao po mjestima, a druge po osnivačima. Po jednom mjestu u Herodotu (V. 69.), gdje stoji, da je Klisten po deset dema podijelio među file, kojih je također bilo deset, dalo bi se zaključiti, da je dema bilo sto. Međutim nam je poznat mnogo veći broj dema, stoga Wilamowitz drži, da na tom mjestu treba umjesto deset (δέϰα) čitati na deset dijelova (δέϰαχα), t. j., da je Klisten sve deme podijelio na deset dijelova i od ovih svakoj fili dao po jedan dio. Kasnije je broj dema rastao, pa ih je u Strabonovo doba bilo 174. Počevši od Klistena građani se više nisu zvali po ocu nego po demima. Dok bi se na pr. Demosten, kojemu se otac zvao Demosten, a rodio se u demu Peaniji, prije zvao »Demosten, sin Demostenov«, on se odsada zvao »Demosten iz Peanije«. To je bilo u vezi s Klistenovom reformom, kojom je povećao broj građana. On je, kako kaže Aristotel, uvrstio u file mnogo meteka, koji su bili stranci ili oslobođeni robovi. Da je ostalo nazivanje po starom, novi bi se građani po neatičkom imenu svoga oca razlikovali od pravih građana. — Međutim od 4. st. bio je običaj, da se građanin zove i po demu i po ocu, dakle: »Demosten, sin Demostenov, iz Peanije«.

Demima su stajali na čelu načelnici (ὁήμαρχοι).Z. D.