DELNICE, najveće mjesto u Gorskom kotaru, na prostranoj visoravni 700 m visokoj, proteže se duž Lujzinske ceste. Sjedište je istoimenog kotara i općine, kotarskog suda, drž. šumske uprave i poreznog ureda; ima građansku školu, a broji 3118 stan. (1931). Katolička je župa osnovana u drugoj polovici 17. st., a župna je crkva sagrađena 1825. Na glasu je kao gorsko ljetovalište i oporavilište te ima nekoliko svratišta i lijepo uređen perivoj.

U neposrednoj su okolici dobri skijaški tereni. Leži na pruzi Zagreb—Rijeka.Z. D-i.

POVIJEST. D. su prije Turaka pripadale staroj Modruškoj župi, u kojoj su već bile granično naselje, jer je nedaleko njih ispod Risnjaka počinjala Vinodolska župa. S one strane Risnjaka modruško je područje zahvatalo još poveći dio područja, s kojim je činilo upravnu i gospodarsku cjelinu. Stara Modruška župa pripadala je još u onaj kraj hrvatskih zemalja, koji Konstantin Porfirogenet u 10. st. ubraja u središnju hrvatsku oblast od rijeke Cetine do Kupe. Tu u Pokuplju u dotursko je vrijeme i naselje još bilo potpuno čakavsko, kao i ono u Vinodolskoj župi i dalje južnije. Ono je pripadalo, prema tome, struji, koja je nastanila prostrano područje od Kupe do Cetine na kopnu i na otocima sve do Mljeta.

D. su se razvile na širokom plodnom polju. I prije Turaka ono je bilo središte većega skupa sela, koja su činila posjed delnički. U njima je bila župna crkva za cijelo polje. Delnički posjed dobili su kasnije Zrinski, kojima su pripala i susjedna polja Ličko i Mrkopaljsko s jakim stanovništvom.

Za prodiranja Turaka stradao je taj kraj više no drugi u bližoj okolini. Upravo tuda preko Liča i D-a vodio je vrlo prometni put na Čabar i odande u Kranjsku, koja je turskim četnicima bila u 16. st. poželjan cilj za robljenje. Četnici su ulazili u to područje kroz Gvozd, kasnije nazvan Kapela, te su udarali kroz šume i doline na Ličko polje, odakle su dolazili cestama na Kupu, dalje u Kranjsku. Njihova djelatnost bila je živa osobito između 1522 i 1530. Tada je zbog njihovih vrlo čestih upada postupno raseljeno gotovo cijelo područje između Zrmanje i Gvozda i veliki dio dalje do Kupe, pogotovu na zapadnijoj strani, kuda su i vodili glavni putovi u Kranjsku. Tada su ostala pusta i naselja na Ličkom polju, u Jasenku i Mrkoplju, na delničkom i fužinskom posjedu. Nešto je starinačkog stanovništva preostalo jedino po postranim dolinama bliže Kupi, oko Gerova, Čabra i Broda. Područje između Gvozda i Kupe ležalo je tako pusto sve do početka 17. st.; plodna polja i planine zarasle su za to vrijeme šumom i gustim šipragom, i sav je kraj opustio. Prve je naseljenike na to zapušteno zemljište dovela Krajina, i to iz pravoslavnih skupina u Pounju, gdje su ih Turci nastanili iz Poibarja i Polimlja. Već 1605 krajiške su oblasti naselile osamdesetak hrvatskih obitelji od Zemunika na Ličko polje. U to vrijeme imali su neki pravoslavni doseljenici nastaniti i D., ali su oni zapravo naselili susjedne Moravice. Tako su D. ostale puste još neko vrijeme, a onda su Zrinski, kad je krajiškim jakim naseljima u Liču, Jasenku, Drežnici, Moravicama i Ogulinu bilo to područje osigurano, počeli dovoditi stanovništvo i na svoju delnički posjed. Za to nastanjivanje poslužila su im njihova pokupska imanja oko Čabra, Broda i Gerova, na kojima se stanovništvo bilo već umnožilo. U toj su seobi došli u D. Abramovići, Ardlari, Bolfi, Briški, Crnkovići, Čopi, Gašparci, Jakovci, Kajfeši, Kezele, Klobučari, Kvaternici, Lisci, Majnarići, Malnari, Marinceli, Mihelčići, Smorini, Ožanići, Petranovići, Pleše, Rački, Šafari, Šnajdari, Šporeri, Štimci, Žankari i druge obitelji. Od njih danas ima u D-ama samih Pleša preko 100 kuća, Majnarića do 100, Tomaca do 60, Kezela do 50, Gašparaca oko 40, Andlara oko 25, a preko 20 bit će Bolfa, Petranovića, Račkih i Snajdara. Jači su i Briški, Čopi, Klobučari, Muvrini, Mihelčići, Ožanići, Žagari i Žanhari. Onih pet najjačih obitelji drži danas s oko 350 kuća više od polovine cijelog mjesta, a nabrojenih 18 obitelji sačinjavaju i tri četvrtine cjelokupnoga delničkog naselja. Osim toga te su kuće dale i mnogobrojne raseljenike drugim hrvatskim i prekomorskim krajevima, a i danas daju sigurnu podlogu za daljnje uspješno razvijanje D-a. Svi ti i drugi naseljenici donijeli su u taj od starine čakavski kraj kajkavsko narječje i ekavski govor, koji su u 17. st. već bili zavladali u Pokuplju pod utjecajem doseljenika s lijeve strane Kupe. Po svom položaju Delničani čine južnu granicu kajkavskoga narječja u tom kraju.

LIT.: R. Lopašič, Spomenici hrvatske krajine. I., Zagreb 1884.S. P-ć.