DELLA VALLE, 1. Fantino, * u studenomu 1474. Rodom Trogiranin bio je nadasve poznat kao učen pravnik. Kad ga je papa poslao u Prag, da riješi spor između crkve i kralja Jurja Podjebradskoga, izbio je među D. V-om i kraljem oštar sukob. Kralj ga je bacio u tamnicu, iz koje ga je oslobodio tek zagovor cara Fridrika. Samostanu Sv. Križa na Čiovu ostavio je dragocjenu knjižnicu.U.

2. Federico, * Asti (Piemonte) oko 1565, † Milan 1628, talijanski dramatičar. Živio je na dvoru kuće Savoia u Turinu, zatim u Milanu kod španjolskog namjesnika. Kroz tri je stoljeća ostao neopažen, sve dok nije B. Croce otkrio vrijednost njegovih triju pobožnih tragedija, koje se u doba barokne retorike ističu iskrenošću, moralnim i humanim osjećajem, pjesničkom snagom i samostalnošću prema francuskom klasičnom kazalištu, tako da su, po Croceovu mišljenju, najbolje talij. tragedije 17. st. D. V. je jedan od najznačajnijih pisaca ondašnje katoličke obnove. Najbolja je Judith, tiskana zajedno s drugom, Esther (Judith et Esther, Milan 1628). I u trećoj je njegovoj tragediji glavno lice žena, Reina di Scotia (Milan 1628), a predmet joj je tragična sudbina Marije Stuart, koji su mnogi obradili, među njima i Schiller.

BIBL.: Tragedie di F. I. V., a cura di C. Filosa, Bari 1939.

LIT.: B. Croce, 1 teatri di Napoli dal Rinascimento alla fine del sec XVIII., 3 izd., Bari 1926; Isti, Nuovi saggi sulla letteratura del Seincento, Bari 1931; K. Kipka, Marie Stuart im Drama der Weltliteratur, Leipzig 1907; R. Schwartz, Faller im deutschen und neulat. Drama des Reformations-Zeitalters, 2. izd. Oldenburg 1908.M. D-ić.

3. Pietro, nazvan »Il Pellegrino«, * Rim 11. IV. 1586, † Rim 21. IV. 1652, talijanski putopisac patricijskog roda, glazbeno i književno obrazovan. Isprva je bio u vojničkoj službi. Doživjevši razočaranja u ljubavi krene 1614 na hodočašće u Palestinu, pohodi i Troju, Carigrad, Egipat i Siriju, a popne se i na Sinaj. Oženio se jednom Asirkom. Ona mu je doskora umrla, a on je nosio svuda sa sobom njezino balzamirano truplo. Od 1617—23 bio je u službi perzijskoga šaha i dopro duboko u zapadni dio Prednje Indije. G. 1626 vratio se sa ženom, nekom Georgijkom, u Rim. S puta je donio dvije mumije, silu dragocjenih orijentalnih rukopisa i kojekakvih rijetkosti. Doživljaje opisao je pismima prijatelju Schipanou. Ta pisma objelodani 1650—53 u knjizi Viaggi in Turchia, Persia ed India, koja je u Italiji i Engleskoj doživjela više izdanja (2 sv.); vrijedna mu je i knjiga Discorso sulla musica dell’età nostra (1640) kao historički izvor.