DELLA PORTA 1. Antonio, (obiteljsko mu ime Tamagnino), rođen na Luganskom jezeru, talijanski plastičar. Djeluje oko 1500. Dugo je bio zabavljen (1491 i 1508—20) na ukrašivanju samostana Certosa di Pavia; međutim je radio i u Bresciji i Genovi, gdje je načinio među ostalim portal u Palazzo Grillo Cattaneo. Radeći većinom u zajednici s drugim umjetnicima (Pace Gaggini i Andrea Briosco) izveo je niz naručaba za Francusku i veći broj portretnih skulptura.

2. Giacomo, * vjerojatno Rim oko 1540, † Rim 1602, talijanski graditelj. Radio je najprije, pod Michelangelovim utjecajem, na građevinama kapitolijskim u Rimu (pročelje palače »dei Conservatori«), a zatim pod utjecajem Vignolinim (crkva del Gesù, isusovački samostan i »Sapienza«). Sinteza Michelangelovih i Vignolinih utjecaja učinili se D. P. glavnim osnivačem ranoga rimskog baroka u graditeljstvu. Na pročeljima redovito naglašava profil kao i sredinu pojačavanjem reljefa i dimenzija visine, ali michelangelovske teške mase umekšava naglašavanjem težnje za vertikalnošću (vanjski oblik kupole sv. Petra, pregradnja palače Senatorio, izmjene na palači lateranskoj, palača Aldobrandini-Chigi, S. Maria dei Monti, S. Maria Scala Coeli, S. Paolo kod Tre fontane). Njegov pravi barokni smisao za impresivne poglede iz daljine odaju mnogi rimski zdenci, tako oni na trgovima Colonna, Araceli i Campitelli, na trgu pred Panteonom, arhitektonski dijelovi na Zdencu kornjača, prijašnji zdenci na Piazza Navona te veličanstvene kompozicije vrta i krajolika Ville Aldobrandini u Frascatiju (1598—1604).

LIT.: G. Giovannoni, Chiese della seconda metà del Cinquecento, L’Arte, sv. 15.—16., 1912—13; W. Arslan, Forme archit, civ. di G. d. P., Bollet. d’Arte, N. S., sv. 6., 1926/7; W. Körte, G. d. P., ALBK XXVII.F. C.

3. Giambattista, * Napulj 1535, † Napulj 4. II. 1615, talijanski učenjak i književnik, jedna od najznačajnijih ličnosti talij. kulturnog života 16. st. Petnaest godina prije nego je F. Bacon izdao Novum Organum objavljuje D. P. svoje Magiae naturalis sive de miraculis rerum naturalium libri IV (1558), koje djelo više puta prevode i tiskaju na talijanskom, francuskom i njemačkom. Piše brojne rasprave, među kojima o šifriranom tajnom pismu (De furtivis literarum notis, vulgo de ziferis, 1563), o nekim svojim kemičkim otkrićima (De distillatione, 1605), o elastičnoj sili pare (De’ spiritali, 1606), po čemu je D. P. prvi preteča otkrića parnog stroja, o prvenstvu svog izuma teleskopa (1609), koje su mu priznavali Kepler, Fabro i drugi suvremenici. U 2. izdanju djela Magia naturalis (1589) dodaje raspravu o magnetizmu i svoja opažanja o »mračnoj komori« (camera obscura), koja je po općem sudu njegov izum. No osim prirodnih znanosti njega privlači i književnost: prevodi Plautove komedije, piše raspravu o načinu sastavljanja komedija (De arte componendi comoedias), piše i sam 29 komedija u prozi (od kojih se sačuvalo 14), 3 tragedije (sačuvana samo jedna) i jednu tragikomediju. Dramska su mu djela većinom imitacije Plautovih i Terencijevih djela, a građa im potječe također od Ariosta i novela talij. pripovjedačâ, ali ipak imaju realističkih crta, svježine, života, a i originalnosti, tako da je D. P. jedan od najboljih talij. komediografa 16. st.

BIBL.: Commedie I.—II., priredio V. Spampanato, Bari 1910—11.

LIT.: B. Caverni, Storia del metodo sperimentale in Italia I.—VI., Firenca 1891; C. Fornari, Di G. B. D. P. e delle sue scoperte, Napulj 1900; F. Fiorentino, Studi e ritratti della Rinascenza, Bari 1911; I. Sanesi, La Commedia I., Milan 1911; B. Croce, I teatri di Napoli dal Rinascimento alia fine del sec. decimottavo, 3. izd. 1927.M. D-ić.

4. Giovanni Giacomo (oko 1485—1555) i njegov nećak Guglielmo, zvan i fra Guglielmo del Piombo (oko 1500— 1577), talijanski kipari iz područja Luganskoga jezera. G. G., (koji je imao i umjetnički nadarena sina Guglielma), djelovao je u prvom redu u Genovi, gdje je bio u velikoj zajedničkoj radionici, koja je pomagala ukrašivati krstionicu u katedrali te izradila niz kipova za Palazzo San Giorgio, pa u Milanu, gdje je 1528-31 dapače upravljao radnjama na katedrali. I nećak mu je pripadao spomenutoj genoveškoj radionici, prije nego što je (najkasnije 1537) otišao u Rim. Ovdje mu je bio prijatelj Sebastiano del Piombo, kojega je naslijedio kao papinski »čuvar olovnog pečata«. Mnogo su na nj utjecali Michelangelovi nadgrobni spomenici. Izrađivao je brojne kopije antika i plastike za kuću Farnese, među kojim su najznamenitije u bronci i mramoru elegantno izvedene figure za monumentalni grob pape Pavla III. u crkvi sv. Petra. I sin njegov Teodoro bio je kipar.

LIT.: G. Varni u Atti Soc. Ligure di storia patria, sv. 4. (1866); L. Steinmann, Das Grabmal Pauls III. (1912).