DELIŠIMUNOVIĆI, hrvatska plemićka i kasnije (u 2. polovici 17. st.) barunska porodica. Potekla je od Ivana Radojčića, kojega je sin Šimun bio kaštelan u Klisu. Budući da su Šimuna prozvali Delišimun, dobila je porodica ime Delišimunović. Porodični je posjed bio Radojčić-Kašteo na Mrežnici.

1. Franjo Krsto, grof, † 2. V. 1712, sin uglednog plemića Janka Jelačića i posinak Krste D-a. Po smrti očuhovoj baštinio je imanje Turan. Posvetio se vojničkom zanatu; 1695 postao kapetan u Sredičkom, zatim zapovjednik kupske i prekogorske Krajine i podkapetan kraljevstva, a 1702 zapovjednik Gornjega polja, Glinske i Planinske Krajine. Dok D. vrši čast zapovjednika Gornjega polja, Glinske i Planinske Krajine, njegov otac Janko Jelačić, kao kapetan, zapovjednik je t. zv. gornje pokupske Krajine (oko Gline, Maje, Klasnića i Žirovca), i sin mu izdaje naredbe (1703).

Za ustanka Franje II. Rákóczyja D. postaje 1705 pukovnik i zapovjednik Kostajnice; 1706 naredi mu ban Ivan Pálffy, da skupi vojnike iz prekokupske Krajine (samo Hrvate, a ne Vlahe) i dođe onamo, kamo mu naredi. Ali se D. ispričavao bolešću i otezao s odlaskom i skupljanjem vojske (1707), što ban nije primio na znanje. Kad je Rákóczy ponovno izdao proglas Hrvatima pozivajući ih na ustanak protiv Habsburgovaca (20. X. 1706), predao je njegov pouzdanik barun Josip Vojnović uz popratno pismo i jedan takav poziv D-u zahtijevajući bez uspjeha, da ga preda hrvatskim staležima. D. ima tada značajnu ulogu u svom dijelu Krajine, gdje budno pazi na kretanje Turaka i nastoji umiriti Vlahe, koje ondje naseljava. Po svoj prilici 1710 postane grof. Kad je 11. III. 1712 hrvatski sabor u Zagrebu zaključio t. zv. hrvatsku pragmatičku sankciju o ženskom nasljedstvu kuće Habsburg, bio je D. izabran u poslanstvo, koje je trebalo poći u Beč i predati zaključak na potvrdu caru, ali D. uskoro zatim umre. Bio je oženjen udovom Barbarom Sidonijom Peranskom, vlasnicom imanja Paraduša, Drežnika, Trešćena i Brloga. Kako je D. umro bez potomaka, baštinila je i Turan, koji uz ostala imanja ostavi zagrebačkom kaptolu utemeljivši zadužbinu za se i svoga muža.

2. Krsto Radojčić, barun od Radojčića i Kostanjevca. Njegov otac Franjo zapovijedao je Žumberkom. Krsto se posvetio vojničkom zanatu u Vojnoj Krajini i postao čuven junak i vojskovođa. Bio je kapetan Tounja (1648), a zatim Križanić-Turna i Vražića (1655—70). G. 1658 imenovan je uz ostale komesarom, da istraži uzrok odselenja primorskih Vlaha u Podgorju kraj Senja, čemu je bio kriv senjski kapetan barun Hans Albrecht Herberstein. Iduće godine bio je u komisiji radi naseljenja Vlaha u Gacko polje kod Otočca, što je 1660 i provedeno. Dne 12. I. 1659 kralj Leopold potvrdi plemstvo i grb Krsti, tada već zapovjedniku karlovačke konjice, kao i njegovim rođacima. Ubrzo postaje i barun. Bio je oženjen Marijom, udovom Andrije Gusića, otočkog kapetana († 1657), čija se kći udala za kapetana Janka Jelačića. G. 1670 Krsto je sudjelovao u ugušenju bune u Banskoj Krajini, koja je pristala uz Petra Zrinskoga, Franju Krstu Frankopana i Franju Bukovačkoga. Zato dobi od Leopolda polovicu Turna (1677), koji je pripadao buntovnom Bukovačkom. Ubrzo pak pređe cijelo to imanje u ruke Krste, koji postaje i zapovjednik Plaškoga i na kraju vicegeneral u Karlovcu. Kako nije imao djece, posini Franju Krstu Jelačića, Jankova sina (1676), na kojega prijeđe ime i barunat D-a. Krsto je umro negdje početkom 18. st.

LIT.: R. Lopašić, Dva hrvatska junaka Marko Mesić i Luka Imbrišimović, Zagreb 1888; Isti, Spomenici Vojne Krajine, II. i III., MSHSM XVI. i XX., Zagreb 1885 i 1889; Isti, Križanić-Turanj, Zagreb 1882; E. Laszowski, Hrvatske povjesne gradjevine, I., Zagreb 1902; Isti, Prilozi za povijest hrvatske Krajine, VZA VII. i VIII., Zagreb 1905 i 1906; I. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg 1899, V. Klaić, Hrvatska pragmatička sankcija, Rad 206, Zagreb 1915; Znameniti i zaslužni Hrvati, Zagreb 1925.S. A.