DELFI (Δελφοί), u davnini znamenit grad u srednjoj Heladi u pokrajini Fokidi na podnožju brda Parnasa, postrance od glavne ceste, koja je vodila iz Tesalije u Atiku i na Peloponez, a danas neznatno mjesto s 1085 st. (1928), sagrađeno na mjestu sela Kastri, koje je porušeno 1892, kad je Francuska arheološka škola iz Atene započela svoja iskapanja (do 1895).

Značenje je D-a povijesno. To je bilo dugi niz stoljeća najuglednije grčko proročište i iza Olimpije drugo glavno središte svehelenskoga života. U D-e se dolazilo obično onom cestom, koja se spuštala iz Beotije prema Korintskom zaljevu. Na ulazu u grad, ispod stijena istočne Fedrijade, nalazilo se sveto zemljište heroja spasitelja Filaka, Hiperoha i Pira, zatim hramovi Atene, gimnazij, rvalište i kupalište, sagrađeno na odvirku svetoga vrela Kastalije. Odatle se dolazilo u glavni dio grada, na podnožju zapadne Fedrijade, gdje se na prostoru od 2 i pô ha protezalo sveto tlo boga Apolona, ograđeno zidovima gotovo u obliku deltoida; na devetera vrata moglo se ulaziti. Tko se okupao u vodi svetoga vrela Kastalije, dolazio je s trga kroz glavna vrata na Svetu cestu (ἱερὰ ὁδός) uz koju su se s desna i s lijeva dizali kipovi, natpisne ploče, stepenice i hramovi. Osobito su se isticali brončani kipovi Fidijini, konjanički kip Filopemena, kipovi argivskih kraljeva i kraljica od Antifana iz Arga i hram, koji je služio kao riznica Sikionjana. Kada se prošlo Svetom cestom oko 100 m. naprijed, zakretalo se u kutu od nekih 45° na desno. Tu su se opet s desna i s lijeva dizali hramovi, spomenici, oružarnice, stupovi, postamenti s kipovima. Najljepša je bila riznica Atenjana, sagrađena od mramora poslije bitke kod Maratona ili, kako drugi dokazuju, u doba Klistena. Otkrivene su metope s prizorima iz mita o Tezeju i Heraklu, a na zidovima su se sačuvali tekstovi svetih himna s notama. U tom dijelu svetoga grada nalazile su se i riznice Tebanaca, Klazomenjana i drugih grčkih gradskih država. Tu je bila t. zv. Sibilina pećina, svetište Geje, trijem Atenjana s ratnim trofejama, trg Halos s tri eksedre i kipovima Artemide, Atene i Apolona. Nakon puta od 80 m. zakretala je Sveta cesta u kutu od 120° na lijevo prema glavnomu delfskomu svetištu, hramu boga Apolona. Usput su se s lijeva i s desna uzdizali kipovi, hramovi i drugi spomenici, među njima druga Peonijeva Nika (znamenitija je ona u Olimpiji), zlatan tronog, darovan na uspomenu bitke kod Plateje, zlatna kola, darovana od Rođana, spomenik Lucija Emilija Paula poslije pobjede nad makedonskim kraljem Perzejem. Sam Apolonov hram bio je dug 60 m., a širok 24 m. Sagrađen je bio kao dorski peripter, imao je 6 kolona na pročelju, a 15 sa strane. U hramu se nalazio tronog i t. zv. Omfalos (»Pupak«) od sedre, koji je simbolički predstavljao središte Grčke i središte svijeta, a uz njih je bilo mnogo zavjetnih darova i bogoslužnih predmeta. Sjeverno od hrama s desne strane Svete ceste uzdizala se skupina brončanih kipova, koji su predstavljali boj Aleksandra s lavom, a još sjevernije od toga posve u kutu deltoida svetoga zemljišta bilo je sagrađeno kazalište na 35 stepenica s 5000 sjedala.

Svećenici su se bavili proricanjem na taj način, što su na tronog u hramu dovodili Pitiju, proročicu, izabranu od delfskih žena, koja je padala u zanos i izgovarala polurazumljive riječi i rečenice, koje su pjesnici proročišta stavljali u stihove. Žene nisu smjele stavljati pitanja proročištu, nego samo muškarci. Odgovori su bili obično dvoznačni, kao na pr. odgovor lidijskomu kralju Krezu, kojemu su svećenici kazali, da će srušiti veliko kraljevstvo, ako prijeđe graničnu rijeku između Lidije i Perzije. Mnoga su proročanstva zapisana istom poslije svršenih događaja kao »vaticinia ex eventu«. Događalo se ipak, da su neki savjeti bili vrlo korisni, jer su svećenici podržavali veze sa svim helenskim zemljama i s tuđinom, pa su dobro poznavali domaće i vanjske prilike svoga vremena. No bogati darovi postigli su katkad i to, da je u D-ima prevladalo strančarstvo u korist onih, koji su imali više zlata i srebra.

Među delfskim svećenicima osobito je znamenit pisac Plutarh, koji je na jednom mjestu sa žaljenjem istaknuo, da su D. puni spomenika o pobjedama Helena nad Helenima. Osvajači su plijenili dragocjenosti u Apolonovu hramu. Neron je odvukao iz grada oko 500 kipova, ali je Plinije zabilježio, da je u njegovo doba bilo u D-ima još uvijek 3.000 kipova.

Proročište, koje je u najvećem svojem cvatu utjecalo na sudbinu helenskih i nehelenskih država, dobivalo je najposlije upite samo o posebničkim prilikama, na pr. o ženidbi, o plovidbi, o stupanju u zvanje, o ljetini i t. d. Kad je najposlije oko g. 390 pos. Kr. car Teodosije zatvorio proročište, bilo je zanimanje za nj već tako oslabilo, da se protiv toga nije pokazao gotovo nikakav otpor.P. G.

Povijest. Historijski D., prije nazivani Fytho, bili su još u mikensko doba čuveno svetište. Pod svetištem bio je grad Krisa, kome je ono i pripadalo. Postanak svetišta iskitili su Grci legendama o bogu Apolonu Pitijskom, a kasnije i o drugima: Zeusu, Leti, Artemidi, Heri, Ateni, Posidonu i Dionizu. U doba homerskih pjesama Apolonovo je svetište već poznato i kao proročište Pytho. Kako je kult Pitijskog Apolona bio proširen u mnogim grčkim plemenima, na kopnu i na otocima, napose kod Dorana i Jonjana, i u Maloj Aziji, gdje su postojala njegova svetišta, taj je kult uvelike povezao sve poštivaoce Apolona Pitijskog s delfskim svetištem, ma da se često događalo, da su se pojedina svetišta, iz posebnih probitaka, znala odalečiti od veze s D-a. Negdje u 8. st. nastala je oko jednog svetišta Demetre u malom mjestancu Anteli na Termopilama amfiktionija, nazvana po Termopilama pilejska. Od svih plemena, koja su dolazila na tu amfiktioniju, bili su najmoćniji i najutjecajniji Tesalci. Malo pomalo bilo je 12 grčkih plemena članova amfiktionije, i to: Tesalci, Beoćani, Jonjani (Atena i Eubeja), Perhebi, Dolopi, Magneti, Ftiotijci (Ahejci iz Ftiotide), Fočani, Dorani (iz Doride i Peloponeza), Malijci, Lokrani i Etijci. S vremenom i u različnim prilikama mijenjalo se dosta u odnosima glasova pojedinih plemena kao i njihov utjecaj. Kako je ugled pitijskog proročišta uvelike porastao, nastojahu stanovnici oko svetišta, da se oslobode gospodstva Krise i Fočanskog saveza, u kojemu je Krisa vodila glavnu riječ; povezaše se dakle s pilejskom amfiktionijom. Tesalci, koji su tada odlučivali u amfiktioniji, prihvatiše to s veseljem, a grad Krisa bijaše, prema jednoj predaji, optužen, da je uzimao porez od hodočasnika, pa čak i blago iz svetišta. Amfiktionija objavi Krisi sveti rat, u kome su osim Tesalaca sudjelovali i Atenjani i Sikionjani. Krisa bijaše dugo opsjedana i pade vjerojatno 590/89. Grad bješe razoren, stanovnici poubijani, luka zasuta, a zemljište dano delfijskom svetištu i posvećeno Pitijskom Apolonu, Artemidi, Leti i Ateni Pronai; tko bi zemljište obradio, bio bi proklet. Središte amfiktionije preneseno je iz Antele u D-e, a pilejska amfiktionija postade pilejsko-delfskom amfiktionijom. Nezavisni od Fočana, D. postadoše priznato vjersko središte grčkoga svijeta. Amfiktionija preuze nadzor nad samim svetištem; svako pola godine, kad se sastaju izaslanici pojedinih plemena, članova amfiktionije, polaze oni u D. Na spomen svetog rata bijahu ustanovljene pitijske igre, koje su se držale svake četvrte godine; na njima je bilo glazbenih i gimnastičkih natjecanja. Te su igre definitivno uređene 582 pr. Kr.

U 7. st. pr. Kr. D. su na glasu i kod drugih naroda. Frigijski kralj Mida (umro 696 ili 676 pr. Kr.) poklonio je svetištu jedno prijestolje, a lidijski kralj Gigo, koga je delfijsko proročište potvrdilo kraljem, šest zlatnih vrčeva i drugih dragocjenosti. Treći lidijski kralj Krez obdario ga je 556 zlatnim lavom, teškim 10 talenata, a i kasnije je darivao proročište i druga svetišta u D-ma.

G. 548/7 izgori delfski hram. Delfska amfiktionija pozva tada cijeli grčki svijet, da sakupi 300 talenata za gradnju novoga hrama. Gradnju preuzeše atenski Alkmenovići, koji su iz rodnog grada bili prognani, a gradio ga je graditelj Spintar iz Korinta. Utjecaj je Alkmenovića u D-ma znatno porastao, i pod njihovim je utjecajem Pitija nagovarala Spartance, da Atenu oslobode tirana, što oni 510 i učiniše. U 6. st. širi se još više utjecaj D-a, ali se često događa, da se Pitija daje podmititi; u samim D-a pojavila se svađa između uglednih porodica Krata i Orsilaja.

Delfsko svetište ima značajnu ulogu za perzijskih ratova. U nevolji obraćali su se Grci bogu, ali su proroštva bila često vrlo dvolična; može se reći, da se Pitija nije baš odlikovala nacionalizmom. Štaviše, delfsko je proročište slabilo borbenu snagu Grka svojim proročanstvima, koja su na zlo slutila. Ali poslije pobjede udesiše delfski svećenici sve u svoju korist, i u D-e su stizali u znak zahvalnosti divni i skupocjeni darovi od država, gradova i pojedinaca iz cijeloga grčkog svijeta, od Sicilije do Male Azije. U to je doba darovan i glasoviti »upravljač kola«, kome se i danas divimo.

Za peloponeskog rata opaža se već pri odluci Peloponežana za rat jako naginjanje proročišta na spartansku stranu, zbog čega mu je opadao ugled. No najviše mu je škodio sveti rat, koji je Teba potakla protiv Fočana.

Kad su Tebanci htjeli iskoristiti vijeće amfiktionije, da i Fočane podlože svojoj hegemoniji, Fočani su zaposjeli g. 355 svetište i pod vodstvom Filomela, Onomarha i Foila opljačkali riznice hrama, da tako plate vojsku za rat, koji su očekivali. Sveti je rat protiv Fočana doista proglašen; kad se u nj umiješao i makedonski kralj Filip, Fočani su g. 352 poraženi. Rat između Fočana i Beotije nastavio se sve do potpunog rasula obiju zemalja (355—346). Tada preuze Filip zaštitu proročišta, a mjesto izbačenih Fočana postadoše Makedonci članom amfiktionije.

U doba, kad je etolski savez okupio oko sebe dobar dio Grka, dođoše D. po zaštitu Etolaca (300—189). G. 279 prodriješe do D-a Gali pod vodstvom Brena. Pošto je slomio makedonsku vojsku, Breno je pustošeći dopro sa svojom glavnom silom u D-e. Makedoncima dođoše u pomoć Etolci i Fočani, i Gali budu potisnuti u Tesaliju. Ipak su Gali temeljito opljačkali D-e, premda je poslije pljačke Fočana malo što bilo ostalo. Ugrabljeno blago ponijeli su Gali navodno u Tulusu. Uspjeh protiv galske provale pripisivali su zagovoru bogova, i D. su ponovno stekli velik ugled. Od galske provale 279 sakupilo se u D-ma kroz 200 godina, kad su ih i vladari helenističkih država i bogati privatnici obilato darivali, mnogo bogatstva. To je blago g. 84 pr. Kr. prilikom prvog rata protiv Mitridata temeljito opljačkao Sula. Premda je time ugled D-a znatno spao, ipak su se riznice opet počele puniti, dok ih nije opljačkao Neron.

Ugled D-a diže opet Hadrijan, koji je, zanesen grčkom prošlošću i umjetnošću, podigao i D-e. On sam bijaše dva puta tamošnji arhont, a obnovi i amfiktioniju. Bijaše to posljednji cvat D-a, osobito poštivahu D-e novoplatonici. Međutim je kršćanstvo napadalo D-e, a Konstantin Veliki opljačka ih i odnese umjetnine u svoju novu prijestolnicu Carigrad. Još je car Julijan prije rata na Perzijance pobožno pitao D-e za savjet, ali je to bio i posljednji put, da je to neki vladar učinio. Car Teodozije zatvori krajem 4. st. delfsko svetište. Vjekovi porušiše divne zgrade i Apolonov hram, dok nisu naučenjaci u drugoj polovici 19. st. počeli arheološka iskapanja. Delfska iskapanja objavljena su iscrpljivo u Bulletin de correspondance hellenique (od 1893), i u djelu Fouilles de Delphes (1892—1900), koje je objelodanila École française d’Athènes.

LIT.: PWR, II., s. v. Amphiktionia, i IV., s. v. Delphi; E. Bourget, Les ruines de Delphes, Pariz 1914; Isti, Delphes, Pariz 1925; Isti, L’administration financière du sanctuaire Pythique au 4e siècle, Pariz 1905; Bürgel, Die phyläisch-delphische Amphiktyonie, 1877; F. Paulsen, Delphi, London 1920.G. N.