DELEGACIJA znači u državnom pravu općenito prenošenje nadležnosti s jedne vlasti na drugu. Nekoć se mnogo govorilo o delegaciji zakonodavne vlasti, naročito pri t. zv. zakonskoj naredbi (→ naredba), a to je dovodilo do krivih zaključaka u praksi. Bolje je, da se u tom pravcu pojam ograniči na sudstvo i upravu. Delegacijom se ili općenito prenosi neka nadležnost (na pr. ministarstvo prenosi na nižu oblast imenovanje određenih službenika), ili — a to biva češće, — prenosi se rješavanje nekog konkretnog predmeta s izvorno nadležne vlasti na drugu vlast, pa Pojam d-e pretpostavlja prema tome, da je nadležnost već načelno razgraničena, pa se njome samo pomiče ta nadležnost. D-u treba strogo razlikovati od rekvizicije. Dok u slučaju d-e preuzima delegirana vlast (delegatar) rješavanje čitavog predmeta, pri rekviziciji se ona samo ograničuje na određene procesualne čine (na pr. saslušanje svjedoka, obavljanje očevida). Prema modernim pravnim načelima nadležnost se sudskih i upravnih organa unaprijed točno određuje i propisuju se slučajevi, kada i pod kojim se uvjetima može d. provoditi. Zato bez takva posebnog zakonskog ovlaštenja ne može neka vlast rješavanje nekog predmeta svoje nadležnosti prenositi na drugu vlast, pa činila to i viša vlast prema nižoj.

Dosta se izmiješano upotrebljavaju pojmovi d-e i mandata. Prema Triepelu (Delegation und Mandat im öffentlichen Recht, 1942) bila bi razlika u tome, što d. znači pomicanje nadležnosti, tako da delegatar djeluje u vlastito ime i na vlastitu odgovornost, dok pri mandatu mandant samo opunomoćuje drugoga, da u njegovo ime izvrši njegovu nadležnost, tako da mandatar djeluje samo u tuđe ime. Kako se d-om mijenja zakonsko razgraničenje nadležnosti, to — prema ovome shvaćanju — u modernoj ustavnoj državi predmnjeva govori protivu dopustivosti delegacije, dok pri mandatu nema takove strogosti, već zavisi od naravi pojedine nadležnosti, može li je vršiti posebni opunomoćenik. — Delegacije → Austro-ugarska nagodba.I. K.