DELEDDA, Grazia, * Nuoro (Sardinija) 27. IX. 1875, † Rim 15. VIII. 1936, talijanska književnica. Odgajala se kao samouka, a u mladosti je bila učiteljica pučke škole. Svoje djetinjstvo i mladost opisala je u autobiografskoj pripovijesti Cosima (1937). U sedamnaestoj je godini objavila nekoliko novela i roman Fior di Sardegna (1892), u kojemu je prikazala vrlo zanimljiv krajolik svog otoka i elementarni seljački život njegovih stanovnika. Iste takve motive, bitne za umjetnost D-e u njenu plodnom književnom radu kroz više od

40 godina, nalazimo i u njenim slijedećim djelima (Racconti sardi, 1894; Anime oneste, 1895), pa u člancima, crticama i pripovjetkama folklorističkog obilježja, tako da su D-u počeli smatrati najboljim tumačem sardinskog života. Izvan utjecaja mističkih, simbolističkih i idealističkih struja, a pod sugestijom kritike, koja je dobrohotno pristupala njezinim prvim pokušajima, D. malo pomalo produbljuje i sve jasnije pokazuje osobine svoje umjetnosti, crtajući svoje junake s manje slikovitih pojedinosti, ali s više jasnoće. U daljnjem radu uzdiže se od posebnoga k općemu, stječe jača izražajna sredstva i sve više profinjuje svoju umjetnost, ublažujući i njeno otočko obilježje. To je došlo do izražaja u romanima: Il tesoro (1897), Tentazioni (1898), Giustizia (1899), Il vecchio della montagna (1900), Dopo il divorzio (1902), pretiskan pod naslovom Naufraghi in porto (1920). Vrhunac je takve umjetnosti postigla u romanu Elias Portolu (1903), svom prvom velikom uspjehu, koji je doskora preveden na više jezika.

Daleko od prisiljene suvremenosti u smislu cerebralnog kozmopolitizma, D. je u svojim pripovijestima pokazala, da se uživjela u primitivni, pokrajinski svijet, da ga je na suvremen način osjetila i prikazala. Sređenom osjećajnošću, stavljajući osobe i predmete čas u lirsku, čas u dramatsku situaciju, D. je na svojim motivima pokazala — a to ide u prilog njenoj jednostavnoj, jasnoj umjetnosti — kako umjetničke smjernice pripovjedača G. Verge i njegov sjajan primjer mogu sačuvati svoju vrijednost i onda, kad se primijene na tipično talijanski realizam; pritom joj je pomoglo i njeno poznavanje ruskih pisaca, osobito Tolstoja i Dostojevskoga. Sve se to očitovalo u romanima: L’edera (1904), Colombi e sparvieri (1912), Canne al vento (1913), Marianna Sirca (1915), L’incendio dell’oliveto (1918), a i u romanu La madré (1920), koji je remek-djelo, osobito u pogledu psihološke produbijenosti.

U dodiru s oporom, sjetnom prirodom Deleddini junaci žive dubokim unutarnjim životom. U njezinim romanima nema zamršenih zapleta ni neobičnih junaka; tu su jasno izraženi osnovni dramski elementi, kao težnja k dobru, mržnja na zlo, želja za djelatnošću i dugotrajna ispaštanja, koja se vedro primaju nakon počinjena grijeha. Na te značajke nailazimo i u romanima, u kojima D. napušta sardinsku sredinu, tako u djelima Il segreto dell’uomo solitario (1921), La fuga in Egitto (1921), Il Dio dei viventi (1922), Annalena Bilsini (1927), Il paese del vento (1931). U D-e nema intelektualističkog i lažnog umovanja, riječi njezinih junaka nisu nikad bacane u vjetar: oni se uvijek u životu nadaju boljoj budućnosti, a u smrti vide smirenje i počinak.

G. 1926. dobila je D. Nobelovu nagradu za književnost.

G. DELEDDA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI. Čini se, da Deleddina djela nisu dosad imala kod nas jačeg odjeka; valjda i radi njihova lokalnog kolorita, a možda donekle i stoga, što je žena. Neki su se hrvatski kritičari osvrnuli na nju samo usput. Jakša Čedomil je o njoj pisao u Glasniku Matice dalmatinske, 1901—03, ali je kod nje cijenio samo opisivanje sardinskog života, sve dok nije izašao 1903 roman Elias Portolu.

Hrvatski prijevodi Deleddinih pripovijesti izlaze najprije u nekim listovima: u Obzoru 1907 (br. 227) Don Eveno, prev. A. Bortulin; u Prosvjeti (XV, 1908) Kad jug puše, prev. isti; u Narodnim Novinama 1910 (br. 30, 31) U ovčarnici, prev. dr. M. G.; opet u Prosvjeti (XVIII, 1911) Sarra i nanovo Don Eveno, prev. M. G.; u »Kriminalnoj biblioteci« (III, 1926) Pastirov san; u Nedjeljnim vijestima (1942, 35) novela Otmica. U posebnim knjigama: Nostalgije (tal. izvornik 1915), prev. N. Andrić, (ZB, Zagreb); Golubovi i jastrebovi, prev. L. Perinić i M. Scattolini, Zagreb 1931; Izabrana djela, I.—II.: Pepeo, Kratke priče, prev. A. Stojković i L. Stojković de Sarno, Bibl. stranih pisaca, 1933; Elias Portolu uz 8 novela, Zagreb 1943, prev. D. Dujšin, s predgovorom A. Vigevanija. U zbirci Talijanski humor (Zagreb 1936) izašla je novela Suparnica (prev. A. Nizeteo), a u Knjizi novela (I., Zagreb 1942) Elias, ulomak iz romana Elias Portolu (prev. M. Šarić). Na slovenski su prevedene: Novele (1929) i Golobje in jastrebi (1936), prev. J. Lovrenčič, a Sardinske novele (1937) I. Dren.

BIBL.: Skupno izdanje Romanzi e novelle priređuje u Milanu Mondadori; dosad izašla I. knj., 1942 (Elias Portolu; Colombi e sparvieri; Canne al vento; Chiaroscuro; Marianna Sirca; La madre; Annalena Bilsini).

LIT.: A. Baldini, Salti di gomitolo, Firenca 1920; L. Russo, I narratori, Rim 1923; G. A. Borgese, La vita e il libro, II., Bologna 1928; M. Mandula, G. D., Rim 1929; J. Falchi, L’opera di G. D., 2 izd., Milan 1927; E. De Michelis, G. D. e il decadentismo, Firenca 1938; R. Branca, Bibliografia deleddiana, Milan 1938; G. Ravegnani, Il Novecento letterario italiano. I contemporanei, I, 2. izd., Bologna 1939; B. Croce, La letteratura della nuova Italia, VI., Bari 1940.M. D-ić.