DELBRÜCK, 1. Berthold, * Putbus na otoku Rügenu 26. VII. 1842, † Jena 3. I. 1922, njemački lingvist; sveučilišni profesor poredbene indoevropske lingvistike i sanskrta u Jeni. Izučavao je sintaksu sanskrta, grčkoga, latinskoga i germanskih jezika. Od sintakse sanskrta, koju je dao u cijelosti, prešao je na proučavanje sintakse pomenutih indoevropskih jezika. Služio se prvi uporednom metodom, koja se prije njega već s uspjehom upotrebljavala u izučavanju fonetskih i morfoloških pojava. Tu metodu upotrebljava već u svojoj disertaciji. U istom pravcu obrađuje 1888—1900 za Brugmannov Grundriss uporednu sintaksu indoevropskih jezika, gdje njegovo izlaganje o teoriji rečenice ima još i danas osnovno značenje. Od 1904 dalje izučava germansku sintaksu. — Od naših učenjaka može se označiti August Musić kao njegov učenik u sintaktičkim pitanjima, ali dolazi s njime i u opreku (na pr. u postavljanju temeljnog značenja konjunktiva).
Osim sintaktičkim problemima bavio se i općim problemima indoevropske lingvistike, kao pitanjem jezičnih zakona, značenjem prajezika, postankom fleksije, odnosom narječja i književnog jezika i t. d., te kritikom suvremenih smjerova u lingvistici. U tom pravcu napisao je Einleitung, koji je od 1880—1919 doživio 6 izdanja. Djelo je upravo povijest uporedne indoevropske gramatike, zatim Grundfragen, spis, koji je nastao povodom Wundtova (v.) znamenitog djela o psihologiji naroda. Spis Georga Curtiusa (v.) Zur Kritik der neuesten Sprachforschung izazvao je njegovu kritiku suvremene lingvistike. Tu iznosi svoje poglede na glasovne zakone, analogiju, koju zove Associationsbildungen, i na indoevropski vokalizam i prajezik. U izučavanju sintakse bio je filozofski i psihološki orijentiran. Bavio se i praktičnom primjenom metode u nastavi (osobito staroklasičnoj).
BIBL.: Ablativus localis instrumentalis im Altindischen, Lateinischen, Griechischen und Deutschen, Ein Beitrag zur vergleichenden Syntax der indogermanischen Sprachen, Berlin 1867; Altindische Tempuslehre, Halle 1876; Der Gebrauch des Conjunctivs und Optativs im Sanskrit und Griechischen, Halle 1874; Die altindische Wortfolge aus dem Çatapathabrāhmana dargestellt, Halle, 1878; Die Grundlagen der griech. Syntax, Halle 1880. (Ova četiri rada objavio je u zborniku Syntaktische Forschungen, sv. I-IV., koje je izdavao zajedno s E. Windischom); Einleitung in das Sprachstudium, Ein Beitrag zur Geschichte und Methodik der vergleichenden Sprachforschung, Leipzig 1880, 18842, 18933, sasvim prerađeno 19044, 19055, 19196 (na tal. preveo P. Merlo); Vergleichende Syntax der indogermanischen Sprachen, Strassburg 1893, 1897 i 1900; Grundfragen der Sprachforschung mit Rücksicht auf W. Wunds Sprachpsychologie, Strassburg 1901; Die neueste Sprachforschung, Leipzig 1885; Das Sprachstudium auf den deutschen Universitäten, Jena 1875.
LIT.: E. Hermann, B. D., Ein Gelehrtenleben aus Deutschlands grosser Zeit, Jena 1923.P. S.
2. Clemens, * Halle na S. 19. I. 1856, † Jena 18. XII. 1921, njemački državnik. G. 1905—09 pruski ministar trgovine, 1909—16 njem. drž. tajnik za unut. poslove i zamjenik kancelara. Glavna mu je zasluga bila, što je njemačko narodno gospodarstvo preudesio tako, da je poslužilo podupiranju prvoga svjetskoga rata, za kojega je bio i savjetnik kancelaru Bethmann Hollwegu.
BIBL.: Reden 1906—16, 1917; Die wirtschaftliche Mobilmachung in Deutschland 1911, 1924.U.
3. Hans, * Bergen na Rügenu 11. XI. 1848, † Berlin 14. VII. 1929, njemački povjesničar. G. 1883 izdaje s H. v. Treitschkeom, a od 1889—1923 sam kulturnu reviju »Preussische Jahrbücher«. Kao profesor povijesti na berlinskom sveučilištu naslijedio Treitschkea; 1882—85 zastupnik je u pruskom saboru, od 1884—90 u njemačkom Reichstagu kao »slobodni konzervativac«. Iako je bio izraziti nacionalist, nije bio nepravedan prema drugim narodnostima (Die Polenfrage, 1894). Po svršetku I. svjetskog rata oštro je napadao njemačke vojskovođe, osobito Ludendorffa, ali je prosvjedovao i protiv ententine propagande o ratnoj krivnji (Der Stand der Kriegsschuldfrage, 1924). Proučavanje Gneisenaua, reformatora pruske vojske, kojemu je posvetio više knjiga, navelo ga na proučavanje same ratne vještine, koju dovodi u vezu sa državničkom, ustavnom i kulturnom poviješću. Iz toga je područja napisao niz monografija (Die römische Manipulartaktik, 1883; Die Perserkriege u. die Burgunderkriege, 1886; Die Strategie des Perikies, erläutert durch die Strategie Friedrichs d. Gr., 1890; Friedrich, Napoleon, Moltke, 1892; Die Schlacht am Teutoburger Walde). Najveća su mu djela Geschichte der Kriegskunst (1900—20, u 4 sv.) i Weltgeschichte (1923—28, u 5 sv.). Zbornici njegovih brojnih manjih radova izašli su 1886, 1902, 1918—19 i 1926.
LIT.: M. Hobohm, H. D., 1910; F. J. Schmidt, Malinski, Mette, H. D., 1928.F. C.
2. Rudolf, * Berlin 16. IV. 1817, † Berlin 1. II. 1903, njemački državnik. Od 1848 je u pruskom ministarstvu trgovine te 1851 završi uspješno pregovore za pristup Hannovera, Oldenburga i Schaumburg-Lippea carinskom savezu (Zollverein). G. 1867 postane predsjednik sjeverno-njemačkog saveznog kancelarskog ureda i neposredni Bismarckov suradnik, a 1868 pruski državni ministar. Njemu bi u listopadu 1870 povjereno vođenje pregovora za ujedinjenje s južno-njemačkim državama u Versaillesu, za što je on već u Münchenu bio pripravio tlo. G. 1871 postade predsjednikom državnog njemačkog kancelarskog ureda. Kao uvjereni pristaša slobodne trgovine razišao se kasnije s Bismarckom zbog uvođenja zaštitnih carina te predao ostavku 1. VI. 1876. Kao zastupnik u Reichstagu (1879—81) također je pobijao uvođenje zaštitnih carina. Ostavio je svoje uspomene (Lebenserinnerungen 1817—67, s dodatkom preko 1870, 2 sv., 2. izd. 1905).U.