DELAVIGNE, Casimir-Jean-François, * Le Havre 4. IV. 1793, † Lyon II. XII. 1843, francuski pjesnik i dramski pisac. G. 1811 ispjevao je Dithyrambe sur la naissance du Roi de Rome, koji mu je pribavio Napoleonovu čestitku. Doskora je stekao slavu odama, nadahnutim suvremenim događajima (Waterloo) ili poviješću (Jeanne d’Arc), pod naslovom Les Messéniennes (1816—22). Luj XVIII. imenovao ga je 1818 knjižničarom dvorske kancelarije, a kasnije mu je vojvoda Orleanski (budući Luj Filip) dao jednako mjesto u Palais-Royalu, koje je zadržao do smrti. Dne 24. II. 1825 izabran je u Francusku Akademiju. Odbio je godišnju potporu, koju mu je ponudio Karlo X., te je pošao na godinu dana u Italiju, gdje je napisao nove Messéniennes, koje međutim nisu imale uspjeha prvih. Nakon srpanjske revolucije 1830 ispjevao je himnu

La Parisienne (uglazbio Auber), koja je nekoliko tjedana kružila poput nove marseljeze i od koje su neke kitice dugo ostale popularne. Naprotiv, dvije posljednje Messéniennes (La Semaine de Paris i Le Chien du Louvre), spjevane u istom nadahnuću, ostale su sasvim neopažene, dok su ode Le »Dies irae« de Kościuszko (1831), la Varsovienne ili la Polonaise (1831) dobile mjesto među rodoljubnim davorijama poljske borbe za oslobođenje. Zbog narušena zdravlja proveo je dvije godine na ladanju kod Vernona (dép. Eure). G. 1843 krenuo je na savjet liječnika u Italiju, ali je stigao samo do Lyona i ondje umro. G. 1852 podignut mu je spomenik u Havru.

D. je bio neko vrijeme s Bérangerom narodni pjesnik, i njegovo je ime gotovo četvrt vijeka pobuđivalo u Francuskoj najveće oduševljenje. Ipak nije zaslužio ni pretjerane počasti, kojima su ga obasipali 1819—43 ni nepravednu zaborav, u koju je kasnije bačen. On je posljednji francuski klasični pjesnik prije romantizma. Nije bio ni izvoran ni invenciozan, ali je posjedovao rijetku pjesničku sposobnost, da je vješto gradio stihove i umio sastavljati cjelinu pjesama savršenim znanjem i spretnošću. Umio je odraziti osjećaje, što su strujali širokim slojevima naroda, i uskladiti svoje pjesme s brigama svoga doba, a da nije napustio neko dostojanstvo, koje je tvorilo srž njegova značaja kao čovjeka i kao književnika.

D. zavređuje i danas spomena kao pisac drama, koje su neka vrsta kompromisa između tragedije i drame. Već prvi nastup u kazalištu bio mu je slavodobitan, bila je to tragedija u 5 č. Les Vêpres siciliennes, prikazivana u Odéonu 23. X. 1819. Zatim su slijedili Les Comédiens, komedija u 5 č. u stihovima (1820), Le Paria, tragedija u 5 č. sa zborovima (1821), L’École des Vieillards, komedija u 5 č. u stihovima (1823), Marino Faliero, tragedija u 5 č. (1829), Louis XI., tragedija u 5 č. u stihovima (1832), Les Enfants d’Edouard, tragedija u 3 č. u stihovima (1833), Don Juan d’Autriche ou la Vocation, komedija u 5 č. u prozi (1833), Une famille au temps de Luther, tragedija u 1 č. (1836), La Popularité, komedija u 5 č. u stihovima (1838), La Fille du Cid, tragedija u 3 č. u stihovima (1840), Le Conseiller rapporteur, komedija u 3 č. u slobodnim stihovima (1841), Charles VI., opera u 5 č., u suradnji s bratom Germanom (1790—1868), uglazbio F. Halévy (1843). Mnogi njegovi komadi ne zaslužuju zaborav, u koju su pali, jer im ne manjka ni živahnosti, ni duhovitosti, ni istančane psihologije. Dramska snaga D-a je neosporna, premda nije dostatna, da opravda slabost njegova stila.

LIT.: Sainte-Beuve, Portraits contemporains, V, 1871; E. Sambuc, C. D., 1893; F. Vaucheux, C. D., 1893; Fauchier-Delavigne, C. D. intime, d’après les documents inédits, 1907; R. Wetzig, Studie über die Tragödie C. D., Leipzig 1902.

PRIJEVODI: Ljudevit XI, prev. Adam Mandrović, prvi put prikazivano u Zagrebu 25. V. 1874; Marino Faliero, prev. August Šenoa, prikazivano u Zagrebu 2. IV. 1877.P. Cl.