ALDOMAŠ (madž.), čašćenje pićem, značilo je, da je stanoviti ugovor dobio pravnu snagu. Obično se to radilo nakon ugovorene kupnje nekretnina, prije nego što bi se vršila predaja, kao znak za to, da ni jedna stranka ne smije više odustati od posla. Značaj je tog običaja pobožan, žrtva zahvalnica za postignuti sporazum. Kod toga su sudjelovale ne samo stranke (kupac i prodavalac), nego i svjedoci, aldomašnici. Aldomašnika bilo je u istom broju kod jedne i druge ugovorne stranke, a taj se broj ravnao po broju mogućih surotnika, kad bi došlo do parnice. Kod župnog stola su često vršili ulogu aldomašnika sudac i prisjednici. Svakako su aldomašnici morali biti slobodni ljudi, često bratstvenici, koji su se zato po bizantskom običaju zvali »dobri ljudi«.

LIT.: Mažuranić, Prinosi, str. 2. i sl.