DEL (danas Mikra Dhilos za razliku od zapadnijeg Megale Dhilos, koji se prije zvao Reneia), vulkanski otočić u srednjem dijelu Kiklada u Egejskom moru. Dug je u smjeru S-J do 5 km, a površina mu iznosi oko 5.2 km2. Najviša točka Kynthos (107 m) gotovo je u sredini otoka; vegetaciju sačinjavaju rijetki žbunjevi. Danas na D-u stalno živi samo čuvar iskopina, a povremeno stočari s većih susjednih otoka.U.
Povijest. D. je imao u grčkoj povijesti veliko značenje, iako sam nije mogao voditi političkih akcija. Smatran kao rodni otok boga Apolona možda je bio već rano zajedničko svetište Kiklada. Za vlade Pizistratove pokuša Atena da ga podjarmi; neko vrijeme pripadao je samskom tiraninu Polikratu, a u doba perzijskih ratova Perzijancima.
Političko značenje dobio je D., kad je poslije pobjede nad Perzijancima osnovan savez gradova i otoka na Egejskom moru pod vodstvom Atene. D. bude izabran za sjedište toga saveza, koji se i naziva delskoatički. Na D-u je bilo sjedište saveznog vijeća, a u Apolonovu hramu čuvala se savezna blagajna pod upravom atenskih helenotamija. Međutim je 454 pr. Kr. prenesena savezna blagajna u Atenu, ali je D. ostao i dalje središte amfiktionije.
D. je bio samostalna država i član saveza, a imao je i svoje arhonte. Uza sve to se atenska prevlast jako isticala, i Atena je preuzela u svoje ruke svetišta i brigu oko Apolonova kulta na otoku. G. 425 uvede ona petogodišnje svečanosti, na kojima su se svake pete godine priređivala natjecanja u glazbi, gimnastici i konjskim utrkama, po uzoru panhelenskih. Kad su Delijci bili time nezadovoljni, jer su nove svečanosti zasjenile stare delske, protjeraše ih Atenjani s otoka, i oni se iseliše u Malu Aziju u grad Adramitij, ali ih doskora, po nalogu delfskoga proročišta, Atenjani opet vratiše (420). Kad je u peloponeskom ratu Atena bila slomljena, došao je D. najprije pod vrhovnu vlast Spartanaca, koji su tada njegova svetišta bogato darivali. Poslije pobjede kod Knida pokušaše Atenjani obnoviti delsko-atičku amfiktioniju i uzeše u svoje ruke upravu delskih hramova; tako stekoše opet političku prevlast nad D-om. Negdje između 315 i 308 pr. Kr. Del se sporazumno oslobađa atenske prevlasti i postaje slobodan, a g. 288 ulazi u »otočki savez« pod zaštitom egipatskih Ptolemejevića. U sredini 3. st. raspade se taj savez, i D. postane opet slobodan, ostajući takav čitavo jedno stoljeće pod nekom zaštitom makedonskih kraljeva. U to doba D. se ne smatra više vjerskim središtem; on razvija trgovinu i postaje središte, u koje se skuplja žito iz Crnog mora i Numidije i gdje se sastaju trgovci iz svih zemalja istočnog Sredozemlja. On dobiva značenje svjetskoga trgovačkog grada. Sveti je otok ne samo Apolona, nego i Zeusa, Serapisa, Izide, Artemide i dr. Kad su Rimljani poslije pobjede nad Perzejem (168) zauzeli Makedoniju, predadoše oni delsko svetište Atenjanima. Delska luka posta slobodnom, Deljane potjeraše, a na otok naseliše Atenjane. Tada D. postade još jače trgovačko središte, pogotovo, kad su Kartaga i Korint razoreni (146), a mnogi trgovci prijeđoše na Del. On se tako pretvori u kozmopolitski grad. Poslije 90 pr. Kr. počinje propadati. G. 87 pohara ga Mitridatova vojska, a g. 69 gusari toliko, da se nikada više nije oporavio.
LIT.: V. Schoeffer, Delos, PWR, IV.; P. Roussel, Delos, colonie athenienne, Pariz 1912; Isti, Les cultes egyptiens à Delos Pariz-Nancy 1917; P. Roussel, Delos, Pariz 1925.G. N.
Starine daju D-u njegovu znamenitost. Otkako je otok u doba Hadrijana opustio, njegove su bogate zgrade bile prepuštene neminovnoj propasti. Nekada je na otok dolazilo toliko putnika i hodočasnika, da je Nikija g. 425 pr. Kr. bio sagradio drveni most s otoka Reneje preko malenog otoka Rematiarisa do njega. U srednjem vijeku zamuljena je bila i luka, koju je u 2. polovici 2. st. pr. Kr. uredio graditelj Teofrast. Kamenje svetišta i svjetovnih zgrada služilo je kao kamenolom, iz kojega su stanovnici susjednih otoka, osobito Mikona, odvozili, što im se sviđalo. Kad je 1445 došao na Del Ciriaco d’Ancona, mogao je još nacrtati mnogo kipova i ostataka Apolonova hrama, ali kasnije je i toga najvećim dijelom nestalo. Istom učenjaci 19. st. otkopaše najveći dio temelja starinskih zgrada, ustanovivši već zaboravljenu topografiju i prenijevši najveći dio ostataka kipova, stupova i natpisa u narodni muzej u Ateni. G. 1873 započeo je stručna iskapanja Francuz Lebègue. Njegov je rad nastavio Stamatakis, a zatim Homolle, koji je iskopao Apolonov hram. Hauvette-Besnault i Reinach iskopaše hram Kabira, svetišta stranih bogova i zgrade oko jezera. Najposlije je Francuska arheološka škola iz Atene iskopala 69 zgrada s brojnim umjetninama, među kojima su neke arhajske. Premda su još neki dijelovi otoka neistraženi, pregled je kulturnoga razvoja otoka D-a danas gotovo potpuno jasan.
Kad su se g. 426 pr. Kr. imali s otoka ukloniti svi grobovi, pokazalo se po oružju i drugim ostatcima, da su najstariji stanovnici Dela bili Karani, napola gusarsko, a napola trgovačko pleme iz Male Azije. Njih su zamijenili Jonjani, koji su preuzeli i staro svetište Kabira. Ne zna se, otkuda je došao kult Apolonov, ali je taj kult dao bezvodnomu i kamenomu otoku, na kojem se radi granitnoga tla nije moglo nikada razviti bujnije raslinstvo, svu njegovu znamenitost. Lađe, koje su dovozile putnike, hodočasnike i trgovce na D., pristajale su na zapadnoj obali u Svetoj luci. Na obali su se nalazila dva umjetnički izgrađena trijema, a iza njih se prostiralo sajmište. Između dva trijema, koji su bili ujedno tržnice i odmarališta, vodio je put na sjever u sveti kotar, gdje se dizao u sredini Apolonov hram, sagrađen kao dorski peristil. Okolo hrama bio je sveti trg s mnogim kipovima i putovima, riznicama i drugim hramovima, od kojih su najznamenitiji bili posvećeni Leti, Artemidi i Dionizu. Kip Apolonov izradili su Nakšani Tektej i Angelion. Buondelmonte vidio je još 1444 golem Apolonov kip, koji, veli, ne bi ni 1000 ljudi moglo podići. Danas su ostatci toga kipa, koji potječe iz 5. st. pr. Kr., pohranjeni na više mjesta, jedna noga čak u londonskom muzeju. U blizini Apolonova hrama nalazio se i sveti gaj, a sjeverno od svetoga kotara bilo je sveto jezero. Južno od zemljišta, posvećena Apolonu pokraj potoka Inopa, stajale su posebničke kuće, a još južnije od njih svetište Herakla, svetište Kabira i kazalište, koje se prislanjalo uz jedan podanak brda Kinta. Na Kintu se nalazila Zmajska pećina (Δραϰοντοσπηλία), koja je služila za neke bogoslužne svrhe. Među mnogim spomenicima isticale su se na rubu svetoga kotara južne Propileje, koje su sagradili Atenjani u drugoj polovici 2. st. pr. Kr. kao zavjetni dar Apolonu, a uz njih se dizao umjetnički trijem makedonskoga kralja Filipa V., koji je 205—197 bio gospodar Kiklada. Među Helenima je bio opće priznat mit, da je D. rođeni otok boga Apolona. Za vrijeme vjerskih svečanosti, koje su se slavile više puta u godini, dolazili su na otok Heleni iz svih krajeva svijeta, tako da je to uz Olimpiju i Delfe bilo najposjećenije helensko hodočasničko mjesto.P. G.