DEKLINACIJA, (grč. ϰλίσις »nagibanje«) gramatički je izraz, oblikom latinski, koji kod nas prevedoše riječju sklonidba (glagol sklanjati), a odnosi se jednako na mijenjanje imenica, pridjeva, zamjenica i brojeva u padežima, rodu i broju kao i na mijenjanje glagola u licu i broju različnih vremena i načina. Danas se obično pravi razlika između deklinacije i konjugacije (v.) na taj način, da je potonji naziv pridržan samo za mijenjanje glagola. Kako grč. riječ znači što i latinska flexio, mnogi moderni lingvisti upotrebljavaju ovu latinsku riječ kao zajedinčki naziv za deklinaciju i konjugaciju.

D. označuje samo one promjene, koje doživljavaju imenice, pridjevi, brojevi i zamjenice u sklopu rečenice, t. j. kad se slažu s prijedlozima ili se upotrebljavaju kao subjekt, kao objekt, kao priloška dopuna glagolu ili kao imenička dopuna, koje promjene zovemo padežima (casus); ili kad se zamišljaju kao predstavnici jednine ili množine ili dvojine, što zovemo brojem imenice (numerus) i t. d. Kod pridjeva, brojeva i zamjenica u deklinaciju idu i promjene, koje su vezane na izražavanje roda (genus).

D. se izražava: a) morfološki, b) sintaktički i c) na oba načina zajedno. Prvi način zove se i sintetički, a drugi analitički. U prvom slučaju za oznaku padeža, broja i roda osnove spomenutih riječi dobivaju različne nastavke (francuski terminaisons), u drugom deklinacione promjene izražavaju se dijelom položajem imenice u sklopu rečenice (kao što se u francuskom subjekt = nominativ izražava položajem imenice pred finitnim glagolom, a objekt = akuzativ položajem imenice poslije finitnog glagola) ili pak različnim prijedlozima (kao što se u svim zapadnim romanskim jezicima genitiv izražava s pomoću latinskoga prijedloga de, a dativ s pomoću latinskoga prijedloga ad).

Prvi, morfološki ili sintetički tip deklinacije poznaju indoevropski prajezik i većina starih i današnjih jezika, koji se iz njih razviše, kao sanskrt, avesta, grčki, latinski, albanski, germanski i svi slavenski jezici osim bugarskoga. Drugi, sintaktički ili analitički tip deklinacije nalazi se u najvećem dijelu romanskih jezika, od slavenskih samo u bugarskom, i to samo u izražavanju padeža, dok broj izražavaju svi ovi jezici deklinacijom. Čist analitički tip prikazuje danas samo francuski jezik (za razliku od staroga francuskoga, koji je još poznavao dva padeža u singularu i pluralu). U ovom se jeziku danas izražava plural samo u pismu, u članu i u t. zv. liaisonu ili vezanju. Ostatci deklinacije postoje u francuskom samo kao t. zv. arhaizmi (v.).

D. u indoevropskim jezicima pokazuje tipove prema tome, kako se osnova svršava, da li na vokal (-a, -o, -i, -û) ili na konsonant (-n, -nt, -s). Karakteristika je indoevropske deklinacije, da se osnova usko veže s padežnim nastavcima, tako te mogu nastati velike fonetske promjene u tako zvanoj paradigmi (v.), dok u ugro-finskoj i u turskoj jezičnoj porodici postoji samo t. zv. aglutinacija (v.), t. j. osnova se ne mijenja, nego je vokal nastavka podvržen zakonu t. zv. vokalne harmonije (v.). Velike fonetske promjene pozna primjerice hrvatska deklinacija, koja je indoevropska (Bog — Bože — bozi pored bogovi, duh — duše — dusi, snaha — snasi, vrijeme — vremena, mojega pored moga i t. d.), dok u madžarskom (embernek »ljudima, za ljude«, dativ od ember »čovjek« pored lának »konjima, za konje«, dativ od ló »konj«) i u turskom (agalar »age« pored beyler »begovi«) osnova ostaje uvijek nepromijenjena.

Što se tiče sposobnosti za izražavanje padeža, hrvatska je d. u isto doba i morfološka i sintaktička ili sintetička i analitička (→ padež).

Tipovi hrvatske deklinacije razlikuju se najprije po rodu riječi. Riječi se različito sklanjaju, najprije prema tome, jesu li muškoga, srednjega ili ženskoga roda. U samim rodovima razlikuju se osnove prema tome, na kakav se konsonant ili vokal svršavaju, tvrd ili mek (palatalan, v.); zatim, jesu li osnove jednosložne ili višesložne, te napokon jesu li arhaizmi, t. j. stare konsonantske osnove na -n, -t, -s kod imenica srednjega roda ili stare osnove na -i i na -r kod imenica ženskoga roda. Kod imenica muškoga roda razlikuje se još živo i neživo. Imenice muškoga roda dekliniraju se, ako su mnogosložne, a svršavaju se na tvrd konsonant i znače neživo biće, prema paradigmi riječi udar; ako se svršavaju na mek konsonant, prema paradigmi riječi gradić (akuz. sing. udar, gradić, instr. sing. udarom, gradićem, nom. plur. udari, gradići). Ako su jednosložne, onda raširuju plural s -ov- poslije tvrdoga konsonanta, odnosno -ev- poslije mekoga konsonanta (gradovi prema mačevi). Imenice muškoga roda, koje znače neživo, ne razlikuju u singularu akuzativ od nominativa; koje znače živo, prave akuzativ jednako kao genitiv (Što si vidio? grad; vola). Imenice srednjega roda razlikuju se također po tvrdom ili mekom osnovnom konsonantu i dekliniraju se prema paradigmi riječi selo i polje (selom, poljem u instrumentalu), ako su to indoevropske ili praslavenske osnove na -o; ako se pak radi o starim osnovama na -n ili na -t, onda se dekliniraju prema paradigmi riječi pleme i tele (gen. sing. plemena, teleta). Ako su to stare osnove na -s, onda se ovo -s javlja samo u pluralu (čudo, gen. sing. čuda, pl. čudesa). U deklinaciji imenica ženskog roda ne razlikuju se danas osnove na tvrd i mek konsonant (žena i duša danas se jednako dekliniraju). Stare osnove na -i slijede paradigmu riječi stvar (stvari, stvarju, stvarima). Od starih osnova na -r sačuvale su se samo mati i kći (matere, kćeri), od kojih svaka ima svoju zasebnu deklinaciju.

Kod pridjeva hrvatska d. razlikuje dva tipa prema tome, upotrebljava li se pridjev u neodređenoj ili zamišljenoj, odnosno u određenoj ili realnoj funkciji. (ovaj je konj lijep prema moj lijepi konj ili eno lijepoga konja!) U prvom slučaju pridjevi slijede imeničku deklinaciju svih triju rodova izuzevši arhaizme; u drugom dobiva pridjev t. zv. postpozitivni član u obliku stare pokazne zamjenice i ja je »on ona ono«. U posljednjem se slučaju ovaj član sklanja po svojoj zamjeničkoj deklinaciji i slijeva s imeničkom deklinacijom pridjeva tako tijesno, da se ova dva elementa ne mogu razlučiti jedan od drugoga, tako da se i određeni oblik osjeća isto tako jedinstven kao i neodređeni. Zbog toga je ispravno upotrebljavanje određenog i neodređenog pridjeva jedno od najtežih poglavlja hrvatske gramatike.

D. hrvatskih zamjenica zasebna je i u pogledu osnova kao i u pogledu padežnih nastavaka (→ zamjenica).

O postanku indoevropske deklinacije postoji više teorija. Bopp (v.), držeći se Humboldtove teorije o aglutinaciji (v.), mislio je, da su nastavci u deklinaciji i konjugaciji upravo ostatci zamjenica, kao što u rumunjskom genitivu singulara omului »čovjeka« ili u genitivu plurala oamenilor »ljudi«, imamo složenicu od singulara omu »čovjek« i vulgarno latinskoga dativa illui »onome«, odnosno složenicu od plurala oameni i latinskoga genitiva plurala illorum; ali ih danas više nijedan Rumunj ne osjeća kao složenice, već se -lui -lor osjećaju kao padežni nastavci, kao što se u hrvatskom jeziku -ga, -mu u dobroga, dobromu ne osjećaju više kao zamjenice, nego kao padežni nastavci. Ali općenito prihvaćena teorija o postanku deklinacije ne postoji u naučnom svijetu.

LIT.: K. Brugmann, Kurze vergleichende Grammatik der indogermanischen Sprachen, sv. II., Strassburg 1903; A. Meillet Introduction à l’étude comparative des langues indo-européennes, 7. izd., 1934; T. Maretić, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika, 2. izd., Zagreb 1931; A. Leskien, Grammatik der serbo-kroatischen Sprache, 1. dio, Heidelberg 1914; A. Maillet-A. Vaillant, Grammaire de la langue serbo-croate, Pariz 1924; P. Skok, Osnovi romanske lingvistike, sv. III., Zagreb 1940.P. S.