DEKLAMACIJA (lat. declamatio »glasno predavanje«, »krasnoslovljenje«) je umjetničko kazivanje kakvoga govorničkoga ili pjesničkoga sastavka (govora, pjesme, pripovijetke i t. d.). Njezina su pravila bila izrađena već u grčkim i rimskim retorskim školama. Govornici su primjenjivali ta pravila u svojim besjedama, pazeći na glasovna sredstva i kretnje, da uzmognu — kako je kazivao Ciceron — uvjeravati, osvajati, poticati (probare, conciliare, movere). Iz starih klasičnih škola prenesena je d-a u učilišta srednjega i novoga vijeka. U njoj se vježbaju učenici već od prvog razreda. Za deklamaciju su zgodniji sastavci u stihovima nego u prozi. Odabrani se sastavak nauči napamet, a onda se pristupa vježbi krasnoslovljenja, pri čem se pazi na dinamička, melodička i ritmička pravila govora (jezika). Pokrete rukama treba svesti na najnužnije. Glavno je ton i melodioznost govora, a uz to izražaj lica. Dosada su bile u običaju obično pojedinačne (monologne) deklamacije. U novije se vrijeme međutim sve više susreću skupne (zborne) deklamacije. Utisak je ovih posljednjih mnogo jači i dublji. Cijeli zbor (razred) govori pjesmu, pri čemu svaka pojedinost sadržaja, kao i osnovna namjera, nalazi svoga oduška u izražaju. Osobito snažno djeluje, kad se pojedine radnje (na pr. polazak na rad, huka strojeva u tvornici, oštrenje i klepanje kosa na njivi) ili stanja (vjetar, oluja, bol, jauk i dr.) prikazuju zborski. U zbornim deklamacijama postoje i monologne, pa i dijalogne uloge, što sve kompoziciju deklamirane pjesme uzdiže do maksimuma. — Ove zborne deklamacije više su recitacije (v.) nego deklamacije.

LIT.: Kurš-Disman, Sborove recitace, Dedictvi Komenskeho, Prag 1932.S. Lj.

U glumi čini d. bitni dio glumačke reproduktivne umjetnasti. Ona se u glasnijem, tišem i jačem dizanju i spuštanju glasa, u modulaciji i tempu ne smije udaljivati od naravnoga govora. U metričkom izgovaranju treba da se osjeća unutarnji smisao za ritam, ali se glumac ne smije povoditi za dužinom stiha, ritmom i srokovima. Deklamator mora prožeti svoje predavanje umjetnošću svoje ličnosti. Od starijih hrvatskih glumaca bijahu najsavršeniji deklamatori Adam Mandrović, Andrija Fijan, Petar Brani, a od suvremenih je Dubravko Dujšin.

LIT.: T. Rötscher, Die Kunst der dramatischen Darstellung, 1919; E. Palleske, Die Kunst des Vortrages, 1920; G. Manz, Das lebende Wort, 1921; Calm, Die Kunst des mündlichen Vortrags, 1925; E. L. Franceschi, Studii teorio-pratici sull’ arte di recitare e di declamare, 1857; A. Ferriguto, A voce alta, 1934.S. B.

U glazbi je d.: 1. govoreno predavanje teksta (pjesmotvora) uz pratnju glazbe (melodram) ili bez nje; 2. kod skladanja vokalne kompozicije stapanje glazbenog ritma s pjesničkim; popijevka se ne može dobro deklamirati, ako nenaglašeni slog stiha padne na teško doba mjere ili obrnuto. Govorni akcent mora se podudarati s glazbenim, a da pri tom ne steže melodiju i da je ne učini običnim skandiranjem pjesničkih stopica. D. je osobito važna u dramatskoj glazbi, i to u recitativima. Neki su moderni skladatelji svoju melodiku sasvim podvrgli govornoj melodici (Musorgski, Leoš Janaček).

LIT.: F. Rellstab, Versuch über die Vereinigung der musicalischen und oratorischen Deklamation (1785); R. Kürsten, Streifzüge durch die musikalische Deklamation in R. Wagners Parsifal (1907); H. Riemann, Grosse Kompositionslehre, sv. 3.B. Š.