DEKADENCA, od francuskog décadence, stanje onoga što propada.

U prenesenom smislu naziv se upotrebljava za običaje, ustanove, književnost, umjetnost naroda ili države, da se označi opadanje uvjeta, koji tvore zdrav život i napredak zajednice. U tom smislu upotrebljavali su ga Bossuet (za opadanje vjerskog osjećaja), Montesquieu (Considérations sur les causes de la grandeur des Romains et de leur décadence, 1734) i Gibbon (The Decline and Fall, 1776), oba posljednja za život kasnog rimskog carstva. D. se također upotrebljava o čovjeku pojedincu, da se označi njegovo bilo tjelesno bilo duševno propadanje. Konačno, pod dojmom čisto literarnog pojma dekadence (zapravo dekadentstva → simbolizam), d. označuje čovjeka zasićena uobičajenim normama morala, ljepote i t. d. u kojem prevladava sklonost k bizarnosti.U.

Dekadenca u filozofskom pogledu označuje slabljenje nutarnjih dobara, koja se očituju u vanjskim djelima kulture (→ kultura). Prema tome znači okrnjivanje područja kulture ili precjenjivanje ili podcjenjivanje pojedinih dijelova. I unutar pojedinih grana kulture moguća je mnogostruka d. Tako je u religiji bila d., kad se pojavio politeizam nakon monoteizma. U znanosti nastupa d., kad se počinje odviše isticati praktičnost, precjenjivati analiza i odnemarivati sinteza. U sociologiji nastaje, kad se ili jedan dio društvenog poretka precjenjuje, a drugi omalovažuje, ili kad se počinju upotrebljavati jednostrana metodološka sredstva. Biološki opadanje plodnosti znak je d-e. Slično vrijedi i za umjetnost i za tehniku.

Na pitanje, koji su uzroci d-e, različni su odgovori prema različnim svjetovnim nazorima. Za one, koji poput Humea zabacuju svaku uzročnost, ovo pitanje uopće nema smisla. K. Marx naučava, da ekonomski razvitak nužno vodi k svjetovnoj revoluciji, koja je propast Prijašnje kulture. Prema Leibnizu razlog je svakog, dakle i dekadentnog zbivanja, nutarnji zakon, koji je Bog od vijeka položio u svaku monadu. Hegel je obnovio Plotinovu nauku, da Duh, koji uređuje čitav svijet, određuje svakomu biću, dakle i svakomu narodu i njegovoj kulturi, zadaću, nakon koje odstupa zauvijek za svjetske pozornice. Nietzsche uči, da sve nužno propada, ali da će se opet povratiti. Eucken misli, da je svaka kultura primjerena svome vremenu, s kojim prolazi zauvijek. Lang i Schmidt sa svojom kulturno-historijskom školom uče, da se kultura može preseliti i spojiti s drugom i utopiti se u tuđim kulturama. Oswald Spengler pobudio je osobitu pažnju svojim djelom Der Untergang des Abendlandes. Njegov je rezultat, da zapadna kultura stoji na rubu propasti, od koje nema spasa. Po njemu, najveća je razlika između živoga zbivanja ili povijesti i njezine razumske spoznaje. Razum svojim promatranjem i svojim pojmovima ubija život. Kultura pripada živomu zbivanju, a civilizacija mrtvoj prirodi, jer je djelo ljudskoga razuma. Svaka je kultura živ organizam, dok je civilizacija mrtvac. Kao svaki živi organizam, tako i kultura ima svoju mladost, svoju odraslu dob i svoju starost, koja se svršava smrću. Znak je staračke nemoći zapadne kulture ateizam i socijalizam s komunizmom. Tako Spengler proriče nužnu propast zapadne, pa i svake druge kulture. Njegova je filozofija kulture učinila silan dojam na sve one, koji su promatrali posljedice prvoga svjetskog rata. Međutim, neopravdano je smjela tvrdnja, da razum nužno ubija život svojim promatranjem i svojim pojmovima. Isto tako nije jasna tvrdnja, da postoji jednakost između kulture i živog organskog bića, kao što je čovjek. Kršćanska filozofija smatra, da se i u dekadenci očituje Providnost Božja.

Dekadenca društva. Društvo i njegov život samo je dio kulture. Značajke društvene dekadence očituju se prije svega u gubljenju vjere u idealni svijet i smisla za duhovne vrednote. Nestaje pravih značajeva, ljudi s dubokim i čvrstim uvjerenjem, s jakom i odlučnom voljom. S tim uporedo presišu vrela nadahnuća za veće i jače kulturno stvaranje na bilo kojem području ljudskog života. Gubi se volja za svaki naporniji i ustrajniji rad. U istoj mjeri, u kojoj nestaje tih, za ljudsko društvo bezuvjetno potrebnih vrednota, javljaju se u moralnoj fizionomiji čovjeka štetočinje, koje nužno rastaču svako društvo: inercija materije nedvladava pokretnost i osvajalački polet duha. Javlja se tromost, želja za mirovanjem, za materijalnim dobrima i za tjelesnim užitcima, izmicanje dužnosti i žrtvi na svim područjima, besavjesnost, korupcija.

LIT.: Plotin, Ennead. III, 1—3; Sv. Augustin, De civitate Dei; Sv. Toma Akv., Summa theol. I. 22; Hegel, Vorles. über d. Gesch. d. Philos., 1840—44; Eucken, Einf. i. d. Hauptfragen d. Philos., 1920; Nietzsche, Zarathustra, 1885—91; Spengler, Untergang des Abendlandes, 1918—22; Schmidt, Ursprung der Gottesidee, 1926—35; Hessen, Die philosophischen Strömungen der Gegenwart, 1940; Ortega y Gasset, Pobuna masa (hrv. prijevod 1941).F. Š-c.